Konjičanima je sigurnost na prvom mjestu. Iako ih gužva frustrira, smatraju da semafor mora raditi. U međuvremenu, svoj svakodnevni život planiraju u ritmu semafora.
Ljeto 2025. godine. Augustovski dan. Pretopao, onako kako to samo u Hercegovini može biti.
Čekala je da prođe najgora dnevna žega. Lagano, penzionerski, držeći se hlada, prešla je rječicu pored zgrade Željezničke stanice. Samo nekih pet minuta šetnje dijelilo je sedamdesetčetvorogodišnju Anđelku Žuža od stana njenog brata Jakova Šimunovića u Titovoj ulici, kojeg je krenula obići.
Ali Konjic na tom mjestu presijeca magistralni put M-17.
Gužva je bila. Svjedoci su kasnije govorili da su auta svirala. Prošao je jedan kamion, Anđelka je krenula, ali je drugi kamion iza njega dao gas. Džaba su ljudi galamili. Vikali su: ‘Lagano, lagano!’ Ali ništa. Vukao ju je petnaestak metara, govori Jakov Šimunović, brat stradale Anđelke, pa dodaje:
– Semafor je tada bio ugašen.
Anđelka je zadobila teške povrede. U bolnici u Mostaru amputirana joj je noga, prvo ispod, a naknadno i iznad koljena.
Građanski protesti
Slika papuča koje su ostale iza nesretne žene na magistralnoj cesti što prolazi kroz centar grada uznemirila je građane. Organizovani su protesti. Konjičani su tražili da se konačno riješi pitanje ove opasne tačke i da se reguliše saobraćaj.
Nakon teške nesreće Anđelke Žuže, zahtijevali su da se semafor na glavnoj raskrsnici u centru Konjica više ne gasi. Poručili su: preča je sigurnost nego saobraćajne gužve.
– Ja sam lično stajao 18 minuta na semaforu kad nije bio upaljen. Tek nakon 18 minuta mogao sam relativno sigurno preći. Nadmećeš se s autom: hoćeš li ti, hoće li on. U vrijeme velikih gužvi to je bilo stvarno zeznuto. Znam da su ljudi prilazili i pomagali starijima ili djeci da pređu. Uzmeš nanu pod ruku pa je prevedeš da ide malo brže, govori Dino Muhibić, lokalni aktivista i urednik portala NoviKonjic.ba, koji je bio jedan od organizatora protesta.
Nakon protesta građana i velikog pritiska na lokalne vlasti, odlučeno je da se semafor više ne isključuje. Postavljen je i drugi, malo niže, kako bi se garantovala sigurnost pješaka.
Danas se o tom semaforu uglavnom govori zbog onoga što se događa s druge strane raskrsnice – o kilometarskim kolonama i satima čekanja.
Život u ritmu semafora
Konjičani nerado govore o ovoj temi. Brecnu se, gotovo se i naljute kada ih novinar iz Sarajeva pita o semaforu koji je postao glavna kost u grlu saobraćaja u BiH. Pristupačniji su tek kada im se objasni da želimo čuti njihovu stranu priče.
– Semafor u Konjicu, pa semafor u Konjicu… To je postala fama. Tako nam i treba kad nam Facebook i mreže određuju šta nam je tema. Pa i u Sarajevu ima 15 semafora dok uđeš u grad, pa niko o tome ne priča, kaže nam Adnan, kojeg zatičemo u blizini raskrsnice dok preko telefona nekome objašnjava kolike su gužve i da li treba da ide prema Konjicu.
I Adnan je, kao i većina mještana, za to da semafor ostane upaljen jer bi u suprotnom grad bio presječen napola.
“Bez semafora grad bi bio presječen napola” / D.M. / Oslobođenje
Prema podacima JP „Ceste FBiH“ iz 2024. godine, u augustu je ovuda prošlo blizu 600.000 vozila. Iz godine u godinu gužve su sve veće.
Svi manje-više znaju šta je trajno rješenje: obilaznica oko Konjica ili završetak autoputa na Koridoru Vc. Međutim, lokalno stanovništvo je već umorno od priča i zastoja.
– Naravno da postoji rješenje, sve i sam znaš. Evo sad fol hoće da kopaju kroz Prenj, a mi ovdje ginemo na ulici. Rade se putevi po svakojakim pripizdinama, a na nas nikad da dođe red. Zato, kad je gužva: čekaš i šutiš, dodaje Adnan vidno iznerviran.
Iako ih gužva frustrira, Konjičani smatraju da semafor mora raditi. U međuvremenu, svoj svakodnevni život planiraju u ritmu semafora.
Adis Hebibović, lokalni imam u Podorašcu, borio se s bolešću i kao onkološki pacijent često je morao ići u Mostar na preglede i terapije. Od Podorašca do Konjica u normalnim uslovima ima desetak minuta vožnje, ali ljeti to zna potrajati i duže od sata. Čak se ni on ne žali na semafor:
– Ma nije dobro, naravno. Ali birao sam da na preglede idem kad nije gužva. Zna se kad je najgore: subotom i ponedjeljkom iz pravca Sarajeva, a nedjeljom iz pravca Mostara, govori nam efendija Hebibović.
„Kad već ideš na more – osaburaj malo“
Lokalni buregdžija se ne slaže s tvrdnjom da je semafor u Konjicu najveći saobraćajni problem u BiH. Kao primjer navodi svoj nedavni odlazak na koncert Dine Merlina, kada je satima stajao u saobraćaju. Kaže da je čak u Rajlovcu počela kolona. Dodaje da su gužve ljeti jednostavno nesnosne svuda.
– Brate, budi pošten… pa ne daju djeci da pređu na pješačkom. Jure, ne daju nikom. Mi smo za semafor. Brate, čekaj semafor i lagano… Kad već ideš na more, nije hića, osaburaj malo. A bogami, nije ni nama loše. Svrate ljudi, odu na rijeku, kupe sok, kupe pitu, jogurt, iskren je buregdžija.
“Ne daju djeci da pređu na pješačkom. Jure, ne daju nikom prvenstvo” / D.M. / Oslobođenje
Njegove riječi potvrđuje i statistika. Prema podacima JP „Ceste FBiH“, magistralnom cestom kroz Konjic u ljetnom mjesecu augustu dnevno prođe oko 20.000 vozila, dok je u zimskim mjesecima i van sezone promet gotovo duplo manji.
– Ma kakvo gašenje semafora! Pa mrtve glave bi ponovo padale. Čepovi se stvaraju, velike su gužve, nikad ne možeš predvidjeti… Ali nekako smo navikli. Mi moramo živjeti. Lahko je vama koji prolazite, govori nam ljubazna službenica u Opštini Konjic.
Gradonačelnik se nije javljao na pozive, a ni naša sagovornica iz uprave ne želi da joj spominjemo ime:
– Odmah će svi reći da je to zvanični stav grada. Nama valja ovdje živjeti. Svako zna šta je rješenje, ali vidite – to se zna godinama a sve je gore. Valjda je preče pare negdje drugo uložiti, kazala je.
“Tako je kako je”
Anđelka Žuža preminula je dva mjeseca nakon udesa na konjičkoj raskrsnici.
Brat Jakov nema dileme da je preminula upravo od posljedica teške saobraćajne nesreće:
– Pojavio joj se tromb. Preminula je u oktobru. Tako je kako je. Sada semafor radi. Tako je htjelo biti i gotovo. Nje više nema, i šta ćeš…
oslobođenje
