Minus duboko ispod nule, snijeg još dublji. Ali odluka je donesena. Oficirski prepreden plan, za čije je izvođenje trebalo junačko srce i visoka obučenost.
Zamislite iz današnje perspektive šefa, lidera, koji daje zadatak poput one Alagićeve zagonetke. Recimo da to bude neki tunel kroz Prenj. I da taj lider kaže: Prenj mora biti probijen, bez obzira na cijenu.
Kao što je Alagić naredio i sa svojim vojnicima, ali i drugim pripadnicima vojske ljiljana, kada je krenuo vratiti Vlašić Bosni.
Nema takvog lidera, jer je malo države Bosne. A države je malo jer je vode samodopadni džabojedi i kojekakvi dripci koji nisu u stanju riješiti problem u Sarajevskom polju, pa curi, smrdi, tijesno je na svakom ćošetu. A nije bolje ni u drugim čaršijama.
Izbori će za oko dva mjeseca. Imat ćemo priliku birati neke nove, pa je na nama hoće li to biti dripci ili neko ko zna šta i kako uraditi, pa zaslužuje naš glas. Ali ovo nije tekst o dripcima i onim drugima. Ovo je tekst o glasu, biraču.
Nepodnošljiva je današnja lakoća povlačenja, odustajanja bosanskog čovjeka koji bi na spomen njegovog domoljublja bio u stanju ubiti, ali nije u stanju ništa više od toga.
Kad upitaš nekoga od takvih što ne izađe na izbore, dobiješ odgovor:
„Koga da glasam? Šta su mi dali? Ja sam branio ovu državu, a nisam dobio ništa!“
Ne treba puno da se takvom objasni da je dobio ličnu kartu i pasoš, a bez nje bi bio neki Kurd ili nešto takvo. A ko zna koliko je naroda bez države danas.
Dakle, dobio je državu.
Ovo „šta su mi dali“ još je lakše odgovoriti. Dali su ti ono što si tražio kada su pred izbore došli s kesom. Dali su ti 50 KM, a ti si se razočarao kad si ih potrošio. Ispraviti to možeš tek za četiri godine.
Imaš ti za koga glasati. Samo se moraš riješiti dileme šta si dobio u ratu. Dobio si državu, jer si se za to i borio. I moraš odlučiti da glasaš svojom voljom i pameću, a ne po naredbi za 50 KM.
Kad se tako bude glasalo, imat će se za koga glasati.
A onda dođoše ovi domoljubi, od Australije do Amerike.
Ako su domaći teški za razgovor o politici, izborima i tomu slično, onda je razgovor o tome s bosanskim izbjeglicama diljem dunjaluka pravi artiljerijski patriotizam, ali bez bojeve municije.
Fali im ovo, ne sviđa im se ono, nisu sretni nečim trećim, teško im je, a promijeniti ne mogu.
Ma da se rasplačeš od tegobe.
Ovih dana i oni pune novinske stupce. Skupila im se duša u klupko jer se, vele, nisu uspjeli propisno upisati u birački spisak Bosne i Hercegovine.
Kriva im je država, CIK, zeleni, crveni, plavi, visoki predstavnik, Parlament, Predsjedništvo, internet provajder… Fali papir, skener, aplikacija…
Možeš do sutra nabrajati ko i šta je sve stalo na put hrabre dalekometne patriotske artiljerije naših sunarodnjaka rasutih po dunjaluku.
Oni bi da se registruju, a nešto im, k'o biva, ne dozvoljava.
E hajde da sada usporedimo akciju s početka priče i ovu patriotsku artiljeriju na daljinu.
Neko je usred rata, na minusu, mogao da se popne uz bosanske vrleti. Da iznese potrebnu opremu i naoružanje. I onda, nakon dobijene bitke s vremenom i prirodom, krene u odsudnu bitku za državu.
Jer, bitka na Vlašiću bila je prijelomna tačka koja će pokazati svima da je iz ničega iznikla Armija RBiH i stasala u ozbiljnu vojnu silu. Silu koja se popne i oslobodi Vlašić, po Karadžićevom rječniku, krov Republike srpske.
Uzmimo sada pojedinca iz te borbe, momka od dvadesetak ljeta, kako se pod punom vojnom opremom vere po čukama i kotama. Pa nakon predaha ide kroz dva metra dubok snijeg, propada, pada i ustaje. Dolazi do neprijatelja i vodi borbu za državu Bosnu i Hercegovinu.
I POBIJEDI!
Jer imao je cilj, ali i odlučnost da mora pobijediti, jer u suprotnom njega neće biti.
Cilj, odlučnost i svjesnost o trenutku nedostaju patriotskoj artiljeriji iz dijaspore.
Jer njima je nemoguće objasniti da rat za državu još traje i da je sada teren teži, da traži glavu i srce.
Ali jedna ilustracija sasvim je dovoljna da neutrališe svaku priču o tome što i kako nije moglo da se registruje za izbore.
A to je formula da sa 150 ili 200 hiljada prijavljenih za glasanje u Rs-u prodržavna politika dobija priliku da iznutra, kroz političke procese, mijenja državu. Da zaustavi aparthejd i progon nesrpskog stanovništva u entitetu Rs. Da zaustavi gruntocid nakon genocida. I, na kraju krajeva, da umijećem politike mijenja Dejton i vodi ga prema evropskom uređenju države.
Jer sa 200 hiljada glasova dijaspore u Narodnoj skupštini Rs-a prodržavna politika imala bi minimum deset zastupnika. Bio bi drugačiji ishod i kada je riječ o zastupnicima i delegatima u Parlamentarnoj skupštini BiH.
U konačnici, to bi promijenilo političku sliku države.
Ili još uproštenije, omogućilo bi direktnu političku borbu s retrogradnim snagama, na njihovom terenu.
Poredeći registraciju dijaspore s pričom o Vlašiću, ta registracija bila bi ono penjanje uz litice.
Pa se zbog toga, na kraju, moram upitati, lažu li patriote artiljerci sebe ili nas?
Jer ako ti je puno i teško provesti tri sata za računarom u borbi za državu, onda je nezamislivo da te pitam koliko bi ti bilo teško doći na bosanske čuke u slučaju nekog novog rata.
Lijepo je pjevati i mahati zastavama s ljiljanima po dunjaluku dok gledaš fudbal.
Ali svaki put kada pogledaš te ljiljane, shvati da su natopljeni krvlju bosanske djece kojoj nije bilo puno ratovati više od tri godine.
Zamisli šta je tebi puno!
