Neki ljudi iza sebe ostave više od onoga što su napravili. Ostave način na koji su gledali svijet, riječi kojima su pokušavali objasniti ono što je teško objasniti i trag koji se ne može izmjeriti brojem djela, izložbi ili priznanja.
Ibrahim Novalić bio je jedan od takvih ljudi. Mostarski umjetnik, čija su djela tokom godina pronašla put do različitih krajeva svijeta, preselio je na ahiret. O njegovom radu govorit će slike koje ostaju iza njega, ali i misli kojima je pokušavao objasniti šta za njega znači stvarati, vjerovati i živjeti. Jer kada je govorio o umjetnosti, Novalić zapravo nikada nije govorio samo o tome kao pojmu. Govorio je o čovjeku. Vjerovao je da čovjekova potreba da stvara nije slučajna. Da iza želje da nešto nacrtamo, napišemo, izgradimo ili ostavimo iza sebe postoji nešto dublje. Čovjek je, govorio je, od samog početka imao potrebu da istražuje, uči i stvara. Zato za njega vjera, znanje i umjetnost nisu bili odvojeni svjetovi, nego dijelovi iste čovjekove potrebe da razumije sebe i svijet koji mu je dat.
Takav pogled oblikovao je i njegov odnos prema vlastitom radu. U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri rezultatima, priznanjima i materijalnom sigurnošću, Novalić je na uspjeh gledao drugačije. Nije smatrao da čovjek treba cijeli život provesti čekajući trenutak u kojem će konačno moći reći da je uspio. Govorio je o procesu, o stalnom učenju i nastojanju da čovjek bude bolji nego što je bio jučer.
Za njega sreća nije bila nešto što čeka na kraju puta. Bila je ono što čovjek pronalazi dok tim putem ide.
Zato ni njegova umjetnost nije bila samo pitanje platna, boje i poteza kistom. Iza svakog djela stajala je njegova vjera i uvjerenje da ono što čovjek stvara treba imati smisao.
“Svako moje djelo je predmet vjere”, govorio je Novalić.
Ljepotu je posmatrao mnogo šire od onoga što se može vidjeti. Bila je u načinu na koji čovjek živi, radi, govori i odnosi se prema drugima. Vjerovao je da postoje stvari koje možemo pokušati opisati, ali koje nikada ne možemo do kraja objasniti.
“Ljepota se može opisivati, ali se ne može opisati.”
Možda je upravo u tome bila posebnost njegovog odnosa prema umjetnosti. Nije pokušavao svaku stvar pretvoriti u objašnjenje. Neke je stvari ostavljao prostoru osjećaja i vjere.
A njegov odnos prema vjeri nije ostao samo na riječima. U jednom trenutku života bio je spreman odreći se i onoga što mu je donosilo sigurnost kada je smatrao da se to više ne podudara s onim u šta vjeruje. Nakon godina rada kao portretista, napustio je taj dio stvaralaštva kada je, kroz vlastito proučavanje islama, zaključio da portret nije u skladu s njegovim vjerskim uvjerenjima.
Bila je to odluka koja je sa sobom nosila i odricanje, ali Novalić nije govorio o njoj kao o nečemu zbog čega treba žaliti. Vjerovao je u rad, ali i u nafaku. Uvjerenje da čovjek treba učiniti ono što može, a da konačni ishod nije samo u njegovim rukama, bilo je dio njegovog pogleda na život. Danas, nakon njegove smrti, posebno odzvanjaju riječi kojima je govorio o tome šta na kraju znači uspjeti.
“Suština je s čim idemo odavdje i kakva su naša djela.”
A onda je tu misao sažeo u rečenicu koja možda najbolje opisuje njegov odnos prema životu:
“Moja posljednja izložba bit će pred Gospodarom. Ako ona bude uspješna, onda sam uspio čovjek.”
Nije govorio o posljednjoj izložbi pred publikom, kritičarima ili u nekoj galeriji. Govorio je o onoj pred Gospodarom, gdje prestaju sva ljudska mjerila uspjeha. Tamo više nije važno koliko je neko bio poznat, koliko je slika naslikao, gdje su ona završila niti koliko ih je ljudi vidjelo. Ostaje ono što je čovjek uradio i ono što je kroz svoj život izgradio.
Zato se i sjećanje na Ibrahima Novalića danas ne može svesti samo na biografske podatke i umjetnička djela.
Ostaju slike koje će nastaviti živjeti daleko od Mostara, u domovima ljudi koji su ih izabrali i u prostorima u kojima će njegove boje i dalje govoriti. Ostaju godine rada i stvaralaštva. Ostaju misli o ljepoti, vjeri i čovjekovoj potrazi za smislom. Ostaje i njegova želja da ono što radi ne bude samo lijepo oku, nego vrijedno i čovjeku.
U vremenu u kojem mnogo toga nastaje brzo i nestaje još brže, njegovo stvaralaštvo ostaje kao podsjetnik da iza svakog djela stoji čovjek, njegov život, njegova uvjerenja i ono čemu je odlučio posvetiti svoje vrijeme.
Ibrahim Novalić svoj je put završio, ali ono što je na tom putu ostavio nije završilo s njim.
Možda je upravo to i najveća vrijednost umjetnosti, ta što čovjek ode, a dio njega ostane.
Ostane u slici. U riječi. U sjećanju. U nečijem pogledu na ljepotu.
A za umjetnika koji je vjerovao da će njegova najvažnija izložba biti ona pred Gospodarom, danas ostaje nada da je na nju stigao sa svim onim što je cijelog života pokušavao izgraditi: vjerom, radom, dobrim djelima i tragom koji neće nestati njegovim odlaskom.
stav
