Piše: Zastupnik u Skupštini KS Muamer Bandić
Prvog aprila 1993. godine, u rano jutro, sedmorica mladića krenula su preko sarajevske piste. Puzali su više od dva kilometra. Nosili su ono što su imali na sebi i po jednu malu sportsku torbu. Te noći je na toj istoj pisti ubijeno devetero ljudi. Oni su prošli. Išli su igrati košarku za Bosnu i Hercegovinu.
Neki od te sedmorice na pistu su došli pravo s prve linije odbrane grada, drugi iz policijskih uniformi. Preko Igmana su stigli do Pazarića, pa autobusom kroz Hrvatsku do Bologne, gdje ih je čekala Mira Poljo, žena koju su zvali svojom majkom, bankom i telefonskom centralom.
Reprezentacija je sastavljena ni iz čega. Jedinu pripremnu utakmicu odigrali su protiv kadeta Poreča. Prvu zvaničnu utakmicu u historiji ove države dobili su 30. maja 1993. u Vroclavu, protiv Slovačke, 97:69. Onda Njemačka. Mirza Delibašić na klupi i deset igrača na raspolaganju. Italijani su na tom prvenstvu imali dnevnicu od dvjesto dolara. Naši nisu imali ništa. Od Italije su izgubili sa dva poena razlike.
Na kraju, osmo mjesto u Evropi. Najbolji strijelac cijelog prvenstva bio je Trebinjac, Sabahudin Dino Bilalović, pozicija centra kakava se tada nije igrala, moderni centar šuter prije svog vremena. Treći strijelac prvenstva bio je Mario Primorac. Toni Kukoč i Dino Rađa donijeli su našim igračima patike, trenerke i novac. Kukoč je Samiru Avdiću, znajući da nose isti konfekcijski broj, poklonio odijelo. Nije znao da je Avdić u opsadi toliko smršao da mu stoji kao vreća.
Iz Minhena su svijetu poručili zašto su uopšte došli: da se vidi da olimpijsko Sarajevo nije mrtvo i da je Bosna i Hercegovina država tri naroda koja mogu živjeti zajedno. To su poručivali ljudi od kojih su neki sedmicu ranije bili u rovu.
Bila je na tom prvenstvu i jedna utakmica koju je teško prepričati. Četvrtfinale protiv Hrvatske. Primorac je cijelu utakmicu presjedio na klupi. Porodica mu je bila izbjegla u Hrvatsku i bojao se šta bi im moglo biti ako ga vide kako pokušava pobijediti njihovu reprezentaciju. Niko u ekipi mu to nije uzeo za zlo. Ti ljudi su znali šta je strah. Mira Poljo je poslije rekla američkom novinaru: da smo imali Primorca, dobili bismo tu utakmicu i ponijeli medalju.
Trideset tri godine kasnije.
U petak, 28. augusta, reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila je Italiju u Tuzli, 78:76. U subotu ujutro ekipa je autobusom krenula za Beograd, da preko Varšave leti u Vilnius. Na beogradskom aerodromu Aleksandar Lazić, koji je Italiji ubacio sedam poena, i pomoćni trener Zoran Petković napustili su reprezentaciju. Košarkaški savez BiH je potvrdio, otišli su nakon poziva iz kluba. Klub je Igokea iz Laktaša. Novinari su objavili i ko je naredio i čime je zaprijećeno: otkazom. Povod je, prema istim navodima, transparent navijača u Tuzli o smrti čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid.
Ono što je u subotu izvedeno na beogradskom aerodromu ova zemlja prepoznaje iz prve ruke. To je maltretiranje u stilu prvih sarajevskih barikada: zaustaviš ljude, uzmeš im stvari, pokažeš ko može, a ko mora. Dvojica članova državnog tima izašla su iz tima na stranom aerodromu. Odmah zatim je prtljag kompletne reprezentacije proglašen predmetom koji traži “dodatne provjere”. Avion je poletio bez opreme. Igrači su u Vilniusu trenirali u onome u čemu su doputovali, bez svojih dresova i patika, dio njih dva dana u istoj odjeći, uoči kvalifikacione utakmice za Svjetsko prvenstvo. I izašli su na parket. Kao i oni prije trideset tri godine.
Sad stavite te dvije piste jednu pored druge.
Godine 1993. hrvatski reprezentativci su našim igračima poklanjali patike. Godine 2026. patike naše reprezentacije zadržane su na beogradskom aerodromu. Godine 1993. Primorac je sjedio na klupi jer je rat držao njegovu porodicu kao taoca. Godine 2026. Lazić je izašao iz aviona jer neko u miru drži njegovu finansijsku egzistenciju kao taoca. Primorac tada i Lazić danas ista su priča: igrač stisnut između dresa i egzistencije. Ni jedan ni drugi nisu krivi. Krivica je kod onoga ko proizvodi strah. Strah iz devedeset treće proizvodio je rat. Ovaj današnji proizvodi se telefonom, u miru, i ime mu piše u svim novinama. Nije rat, ali borba jeste. Ista ona borba za Bosnu i Hercegovinu svih nas: za državu u kojoj niko nikome neće smjeti oteti ni dres ni hljeb.
Pa se pitanje postavlja samo, jesmo li se pomakli od devedeset treće? Igrači jesu. Oni i tada i danas izlaze na teren za ovu državu, gladni, bez opreme, pod pritiskom. Pomakao se nije onaj dio politike koji i dalje živi u toj godini i koji misli da se čovjeku smije oteti pravo da igra za svoju zemlju.
Od institucija očekujem ono što im je posao. Košarkaški savez duguje javnosti kompletnu hronologiju ovog puta i zvaničan protest. Ministarstvo vanjskih poslova duguje Srbiji zahtjev za objašnjenje kakva to “dodatna provjera” državnu reprezentaciju ostavi bez dresova pred utakmicu. A igračima, svoj dvanaestorici u Vilniusu i dvojici koja nisu doletjela, dugujemo isto što i generaciji iz devedeset treće: da ih ne zaboravimo i da ih ne ostavimo same.
Jer ta nas je generacija nečemu naučila. Ova se država kreće kad je pokrenu njeni ljudi. Oni su je pokrenuli preko piste, puzeći, s jednom torbom na leđima. Nama je ostavljen neuporedivo lakši dio posla.
