(Patria) – Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo ponovo je odbilo pristup ugovoru o rekonstrukciji tramvajske pruge Marijin Dvor–Ilidža, njegovim aneksima i ponudi kineskog konzorcija koji je izabran za izvođača radova, iako je Kantonalni sud u Sarajevu ranije uvažio tužbu Transparency International u BiH i poništio prvobitnu odluku Ministarstva, naloživši da se o zahtjevu ponovo odluči.
U novom rješenju Ministarstvo tvrdi da je izvršilo procjenu sadržaja dokumentacije, utvrdilo postojanje povjerljivih komercijalnih informacija i provelo test javnog interesa, u kom je odlučeno da interes kineskog ponuđača, i dalje, ima primat u odnosu na interes bh. građana da znaju ključne detalje ugovora za infrastrukturni projekat koji se finansira javnim sredstvima.
Kao razlog za uskraćivanje dokumenata navode se, između ostalog, struktura i kalkulacije cijena, metodologija obračuna troškova, procjena rizika, te određena tehnička i organizaciona rješenja čije objavljivanje bi, po mišljenju Ministarstva, konkurentima moglo omogućiti uvid u način na koji izvođač formira ponude i organizuje svoje poslovanje.
Istovremeno, Ministarstvo priznaje da postoji značajan javni interes za podatke o ovom infrastrukturnom projektu, među kojima su vrijednost ugovora, način finansiranja, rokovi realizacije i obaveze ugovornih strana. Ipak, zaključilo je da taj interes nije dovoljan da bi javnosti bio omogućen pristup cjelokupnom ugovoru, aneksima i ponudi.
Ministarstvo je odbilo i mogućnost djelimičnog objavljivanja dokumentacije, uz obrazloženje da se komercijalno osjetljivi podaci nalaze u velikom broju ugovornih odredbi i da bi njihovim uklanjanjem „preostali sadržaj izgubio smisao i kontekst“.
TI BiH je na ovu odluku uložio prigovor, smatrajući da Ministarstvo ni nakon presude Kantonalnog suda nije pravilno odmjerilo privatni komercijalni interes i interes javnosti da ima uvid u način ugovaranja i trošenja novca na jednom od najvećih infrastrukturnih projekata u Kantonu Sarajevo.
U prigovoru TI BiH ukazuje na to da je riječ o velikom javnom infrastrukturnom projektu koji je međunarodnog karaktera dok su sredstva za rekonstrukciju osigurana kreditom Evropske banke za obnovu i razvoj, što su sve okolnosti koje je trebalo da imaju uticaj na veći stepen transparentnosti i zaštite javnog interesa.
Posebno je sporan način na koji je Ministarstvo provelo test javnog interesa, jer se navodi da u dokumentaciji ne postoje činjenice koje bi ukazivale da se njenim uskraćivanjem prikriva nezakonitost, zloupotreba ili neovlašteno korištenje javnih sredstava.
Javni interes obuhvata i mogućnost da građani, mediji i organizacije civilnog društva provjere kako su javni poslovi ugovoreni, kako se troše sredstva i da li su institucije postupale odgovorno i transparentno zbog čega pristup dokumentaciji može omogućiti otkrivanje mogućih nepravilnosti te nije dovoljno samo potvrđivanje onih koje su već poznate.
Ovaj slučaj je samo posljednji primjer koji je sve učestaliji u Bosni i Hercegovinu gdje domaće institucije i javni organi odlučuju da štite komercijalne i poslovne interese stranih kompanija umjesto interesa svojih građana koji plaćaju skupe infrastrukturne projekte.
Jedan od takvih primjera je i uporno odbijanje Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske da objavi Finansijski model ugovora o koncesiji za igradnju auto-puta Prijedor-Banja Luka, pozivajući se na zaštitu komercijalnih interesa kineskog investitora.
Ova dva, ali i mnogi drugi slučajevi pokazuju zabrinjavajući problem rastuće netransparentnosti velikih infrastrukturnih ugovora ali i spremnosti domaćih institucija da, pod plaštom zaštite legitimnih poslovnih interesa uskraćuju pravo javnosti da zna pod kojim uslovima se zaključuju ugovori, finansiraju i realizuju projekti koje građani plaćaju.
