Postoje fotografije koje govore više od hiljadu političkih izjava. Jedna od njih prikazuje ruskog nacionalistu i pjesnika Eduarda Limonova na položaju iznad opkoljenog Sarajeva, s mitraljezom u rukama, dok pored njega stoji Radovan Karadžić. Taj prizor iz devedesetih ostao je simbol otvorene podrške politici koja je Sarajevo držala pod opsadom, a suverenitet Bosne i Hercegovine dovodila u pitanje.
Više od tri decenije kasnije, sredstva su drugačija, ali pitanje ostaje, ko danas pomaže politici koja slabi državne institucije Bosne i Hercegovine i dovodi u pitanje njen teritorijalni integritet?
Na prvi pogled, Rusija i Sjedinjene Američke Države predstavljaju suprotstavljene političke i geopolitičke interese. Moskva pod Vladimirom Putinom nastoji proširiti svoj utjecaj i osporavati zapadni međunarodni poredak, dok su odnosi Washingtona i Moskve obilježeni dubokim strateškim neslaganjima, posebno nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ipak, suprotstavljeni interesi država ne znače da pojedinci iz njihovih političkih krugova ne mogu istovremeno tražiti veze s istim lokalnim liderima.
Upravo se tu otvara pitanje Milorada Dodika. Godinama se oslanjao na podršku Moskve, istovremeno vodeći politiku sukoba s državnim institucijama Bosne i Hercegovine, međunarodnim predstavnicima i prijetnji secesijom. Međutim, njegovi politički interesi ne završavaju u Rusiji. Pokušaji uspostavljanja veza s ljudima iz američkih političkih krugova pokazuju koliko mu je važno pronaći saveznike i u Washingtonu, posebno među onima koji međunarodne odnose posmatraju kroz lične kontakte, poslovne interese i transakcijsku politiku.
Fotografije Katie Wiles iz Republike srpske, uključujući onu s ministrom unutrašnjih poslova Rs-a Željkom Budimirom na strelištu, te javno iznesene sumnje američke aktivistice Evi Kokalari, otvorile su pitanja o mogućim vezama ljudi iz Trumpovog okruženja s vlastima Republike srpske.
Ključno je razumjeti da približavanje pojedinih američkih političkih operativaca Dodiku ne znači da su Sjedinjene Američke Države promijenile svoju državnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Američka država nije isto što i svaki pojedinac koji djeluje u njenom političkom prostoru. Međutim, Dodiku kontakti u Washingtonu mogu poslužiti kao dokaz navodne međunarodne prihvaćenosti, baš kao što mu podrška Moskve omogućava da osporavanje državnih institucija predstavi kao politiku koja ima moćne saveznike.
Tu se pojavljuje i opasnija sličnost s devedesetim. Karadžić i njegovi politički saradnici koristili su nacionalističku retoriku, predstavljajući Bošnjake kao „Turke“ i prijetnju srpskom narodu. Danas se u političkim sukobima ponovo koriste priče o muslimanima, radikalizmu i odbrani kršćanstva, uklapajući lokalne nesuglasice u širu globalnu islamofobiju. Historijske okolnosti i razmjere nasilja nisu iste, ali takva retorika može produbljivati podjele i opravdavati osporavanje Bosne i Hercegovine kao države.
Porediti Limonovljev mitraljez s lobističkim ugovorom bilo bi pogrešno ako bi se izjednačili nasilje i političko djelovanje. Granatiranje Sarajeva i lobiranje nisu isto. Ali poređenje ima smisla kada se postavi pitanje može li se strani politički utjecaj koristiti za jačanje projekta koji ugrožava suverenitet Bosne i Hercegovine.
Najveća opasnost nije nužno u tome da će se Moskva i Washington dogovoriti o sudbini BiH, nego u tome što domaći politički akteri mogu iskoristiti njihove međusobne sukobe i nedosljednosti. Dok Rusija i SAD vode vlastite geopolitičke borbe, Dodik može pokušavati pridobiti podršku na obje strane, pretvarajući međunarodne kontakte u politički kapital.
Bosna i Hercegovina zato ne smije zavisiti od trenutnih odnosa u Kremlju ili Bijeloj kući. Ruski nacionalista koji je pucao na Sarajevo i američki politički operativac koji lobira za klijenta iz Republike srpske nisu ista historijska ni moralna kategorija. Ali ako se politički i finansijski utjecaj iz inostranstva koristi za legitimiranje politike koja osporava suverenitet BiH, takvi odnosi zaslužuju ozbiljnu javnu kontrolu.
Nekada su se na Sarajevo ispaljivali rafali, a danas se politički utjecaj nastoji osigurati ugovorima, kontaktima i pristupom centrima moći.
Razlika je ogromna, ali pravo Bosne i Hercegovine da postoji kao suverena država ne smije postati predmet političke trgovine, ni na Istoku ni na Zapadu.
