Aleksandar Vučić ne odustaje od planova „srpskog sveta“, iako je potpuno svjestan da mu se prostor za ostvarivanje takvih ambicija na Balkanu značajno suzio i da se nastavlja sužavati. No, činjenica da je nakon terorističkog udara na Kosovo, koje je pod zaštitom SAD-a, sada pokušao destabilizirati i NATO članicu Crnu Goru pokazuje da velikosrpska ideologija nije posustala – ona samo mijenja tehnike, metode i načine djelovanja.
Vučić je proteklih dana pokušao udariti na sigurnosne temelje članice NATO-a, ali i najnaprednije balkanske države na putu ka Evropskoj uniji. Specijalnim operacijama na događaju visokog rizika i od interesa svjetske javnosti želio je izazvati sumnju u institucije države Crne Gore, dovesti u pitanje njenu sposobnost da garantuje sigurnost i proizvesti političku štetu koja bi se dugo osjećala.
No, Vučić i njegovi stratezi ovaj put su se preračunali i zaboravili na jednu važnu činjenicu – nema više Angele Merkel i evropskih političkih snaga koje su, zarad rušenja Mila Đukanovića, bile spremne podrivati i samu Crnu Goru te je gurati u koncept „srpskog sveta“. Čak i one političke snage koje su protiv Đukanovića, a danas čine vlast, ne žele dopustiti bilo kakvo talasanje koje bi zatvorilo širom otvorena evropska vrata Crnoj Gori. Evropski put Podgorice postao je državni interes oko kojeg postoji mnogo širi konsenzus nego što se to često želi prikazati.
S druge strane, ekspresna reakcija, skidanje s aviona i deportacija Vučićevih operativaca pokazali su i konkretne benefite članstva u NATO-u. Nema sumnje da je članstvo u Alijansi ojačalo crnogorski sigurnosni sistem, unaprijedilo razmjenu obavještajnih podataka i učinilo institucije spremnijim za ovakve vrste operacija. Upravo je brzina reakcije pokazala da se sigurnosni izazovi danas prepoznaju mnogo ranije nego što je to bio slučaj prije deset ili petnaest godina.
Manipulator kakav jeste, Vučić je za sve pokušao optužiti Crnu Goru, ali to je odavno viđena matrica političkog djelovanja. Zbog pitanja o toj matrici Vučić je i bio nervozan, informerski izvrćući priču kako je naišao na gostoprimstvo i kako su Crnogorci dobrodošli u Srbiju čak i kada, navodno, pomažu rušenje ustavnog poretka na protestima.
A novinarka iz Crne Gore pitala je Vučića može li se operacija u Tivtu porediti s onom u Srebrenici, odnosno u Potočarima. „Ja izazvao skandal u Potočarima? Htjeli su da me linčuju“, odgovorio je Vučić na pitanje, nakon čega je nastavio kombinovati zahvale i optužbe, pokušavajući relativizirati okolnosti oba događaja.
A zapravo je bilo mnogo sličnosti. Jer, podsjetimo, pripadnici sigurnosnih agencija Srbije, njih dvojica, pravosnažno su oslobođeni optužbi za odavanje informacija o ilegalnom odlasku u Bosnu i Hercegovinu bez bilo kakvih identifikacija i prethodnih najava. Dakle, već i ta činjenica predstavlja ozbiljan indikator da je Vučićev dolazak u Potočare bio praćen aktivnostima koje su morale izazvati pažnju sigurnosnih struktura. Svjestan da je riječ o događaju visokog rizika i ogromne zastupljenosti u svjetskim medijima, Vučić je i tada računao na politički efekat koji bi proizveo eventualni incident.
U oba slučaja, i u Potočarima i u Tivtu, Vučić je doživio poraz. Razlika je samo u tome što ga je u Potočarima porazio vjerski lider muslimana, reisul-ulema Husein ef. Kavazović, svojim pozivom na smirenost i očuvanje dostojanstva, dok su ga u Tivtu porazile institucije države Crne Gore, djelujući brzo, koordinirano i odlučno.
Stoga nema sumnje da će Vučić poraze u Banjskoj i Tivtu ponovo pokušati nadoknaditi djelovanjem u Bosni i Hercegovini, jer mu je jasno da mu je prostor za političke avanture na drugim stranama sve uži. A dok se u Sarajevu više raspravlja o tome koji će stranac za visoke cifre provoditi strane interese kroz OHR nego o stvarnom stanju državnih institucija, naročito sigurnosnog sektora, opravdano je pretpostaviti da Vučić već kuje nove planove i traži pogodne događaje za novu destabilizaciju.
Iskustvo nas uči da se takve aktivnosti ne najavljuju unaprijed i da se najčešće odvijaju upravo tamo gdje institucije pokažu slabost ili nedovoljnu budnost. Zato svako potcjenjivanje ovakvih pokušaja može imati ozbiljne političke posljedice.
Jer oni koji misle da su OHR, strani faktor ili EUFOR sami po sebi dovoljni za odvraćanje pobješnjelog vođe „srpskog sveta“ moraju pogledati istini u oči. A istina je da je Vučić napao NATO članicu, što je, bez obzira na neuspjeh operacije, jasan signal da od hegemonističke politike nije i neće odustati.
Upravo zbog toga države regiona moraju graditi vlastite kapacitete, jačati institucije i razvijati sigurnosne mehanizme koji neće zavisiti isključivo od međunarodnih faktora. Historija Balkana više puta je pokazala da se stabilnost ne čuva deklaracijama, već snažnim i funkcionalnim institucijama.
