Da li je bilo primjereno pitanje Edinu Džeki netom nakon utakmice sa SAD-om da li ostaje u reprezentaciji, neka svako donese svoj sud.
Ali kakva god da bude odluka Edina Džeke, ona je samo njegova i svi je trebaju poštovati sviđala nam se ili ne.
Kada je nakon poraza od SAD Edin Džeko se zaputio prema tribini gdje su bili njegova djeca i porodica i kada se popeo na zid visok dva metra rizikujući i možda neku povredu, kako bi zagrlio i utješio svoju djecu, svakom normalnom čovjeku potekle su suze. Jer Edin Džeko je po ko zna koji put pokazao svoju veličinu. Osim što je kapiten naše selekcije i putokaz igračima kojima po godinama može biti i otac, on svoju snagu crpi i iz svoje porodice. Možda je u tom trenutku Edinu Džeki trebao više zagrljaj njegove kćerke i sina, nego njima njegova utjeha. Ali kao i svi mi, i naši Zmajevi su ljudi s emocijama i imaju pravo na njih.
Suze Sergeja Barbareza i naših igrača bile su iskrena emocija na kraju jednog lijepog puta. A o tom putu smo samo mogli sanjati. I zato ne smijemo zaboraviti taj 31. mart i penale protiv Italije i rano jutro 1. aprila kada su sa balkona Vječne vatre odzvanjale riječi Edina Džeke: „Vozdra Rajvosa“. Jer bila je to pobjeda za Sarajevo, njegov rodni grad, ali i za sve one ljude koji su usred noći skupili da dočekaju heroje nacije.
A nije bilo sve tako sjajno u reprezentativnoj priči Edina Džeke. Naš kapiten je sigurno onaj igrač koji je bio živi štit drugima, pa je često kupio sve kritike i kad su bile opravdane, ali i često neopravdane. Jer nigdje kao u Bosni tako brzo ne dođete od heroja do tragičara i obratno.
A Edin je uvijek bio tu. Davno je bila 2007. godina kada je sa 21 godinom postao reprezentativac Bosne i Hercegovine. Bilo je uspona i padova, ali nikada nije odustajao, ni onda kada su se preko reprezentacije prelamale različite priče i situacija u Nogometnom savezu BiH. Dolazio je, mirio sukobljene strane, bio arbitar i sa navijačkim grupama, ali je bio i onaj ključni oslonac oko kojeg su se okupljale nove generacije Zmajeva.
Njegovo zalaganje i borbenost u utakmici s Italijom kada je zadobio povredu ramena zbog koje je pauzirao i u Schalkeu 04 i trud da se što prije oporavi kako bi se stavio na raspolaganje reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu nikada ne smijemo zaboraviti.
Jer kako je Džeko pokazao ljubav i poštovanje prema državnom dresu tako i mi trebamo pokazati prema njemu. Taman da se sutra odluči povući.
Na ovom Svjetskom prvenstvu Edin Džeko je imao dva rekorda. Prvi je možda onaj i najvažniji, utakmica s Katarom bila je njegov 150. nastup za reprezentaciju, a drugi je onaj koji će se već možda večeras promijeniti, a to je da je u nokaut fazi igrao sa svojih 40 godina i 106 dana.
Ostanak ili odlazak Edina Džeke nije tema na kojoj sada treba insistirati, kada emocije mute razum i kada preko noći postanemo nacija sportskih analitičara. Svi sve znaju, svi bi bolje, ali sa svog kauča iz dnevne sobe.
Zato, strpimo se da se emocije i utisci slegnu, a onda neka svako donese svoju odluku o budućnosti u reprezentaciji Bosne i Hercegovine.
A ovo što su do sada uradili malo je koliko god puta im rekli hvala.
