Dan nakon dženaze i ukopa identificiranih tijela ljudi ubijenih u genocidu u Srebrenici ne može čovjek da ne pomisli kako tišina u Potočarima odzvanja više od bilo koje galame. Posebno one koja dolazi od negatora genocida, a u tom činu oni obavljaju posljednju fazu genocida.
Jednostavno, postoje političari koji ostavljaju trag onim što izgrade. Ima i onih koji ostanu upamćeni po onome što su pokušali srušiti. Milorad Dodik mogao bi ući u historiju kao čovjek koji je, uprkos vlastitim političkim namjerama, učinio da sjećanje na genocid u Srebrenici bude snažnije nego ikada nakon rata.
Internetom ponovo kruži snimak na kojem Dodik bez zadrške izgovara riječi koje danas njegovi najbliži politički saradnici nastoje izbrisati iz javnog prostora.
Tako je govorio Milorad Dodik o genocidu u Srebrenici 2008. godine! pic.twitter.com/nNmD4uoMD8
— Жељко Бошковић Жак (@ZeljkoBosk10720) July 11, 2026
“Bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu. I to je nesporna pravna činjenica.”
Govorio je tada i o zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, optužujući ih da zbog njihovog skrivanja ispašta cijeli narod.
Danas, međutim, isti političar negira presude međunarodnih sudova, osporava genocid, a presuđene ratne zločince predstavlja kao nacionalne heroje. Malo je u modernoj evropskoj politici primjera tako radikalne transformacije političkog narativa.
Ali upravo tu nastaje paradoks.
Svaki put kada Dodik negira genocid, on ga ponovo vraća u središte javnosti. Svaka njegova provokacija rezultira novim podsjećanjem na presude međunarodnih sudova, svjedočenja preživjelih, naučna istraživanja, dokumentarne filmove i priče o žrtvama. Umjesto da tema nestane iz javnog prostora, ona iznova postaje predmet domaće i međunarodne pažnje.
Možda nijedan političar nakon rata nije toliko doprinio da kultura sjećanja među Bošnjacima postane pitanje identiteta i opstanka. Ne zato što je to želio, već zato što je njegovo uporno negiranje proizvelo suprotan efekat.
Godinama su bošnjački političari često pokazivali nesposobnost da oko ključnih nacionalnih pitanja izgrade jedinstvenu strategiju. Bili su zaokupljeni međusobnim sukobima, podjelama, foteljama i kratkoročnim političkim interesima. U takvoj atmosferi prijetila je opasnost da se i kultura sjećanja pretvori u protokol koji će biti aktuelan samo svakog 11. jula.
Dodik je to promijenio.
Njegova politika kontinuiranih provokacija učinila je da se o genocidu govori tokom cijele godine. Svaki novi pokušaj relativizacije izazvao je novu mobilizaciju akademske zajednice, udruženja žrtava, mladih ljudi, dijaspore i međunarodnih institucija. Svaka uvreda prema žrtvama proizvela je novu odlučnost da se istina dokumentuje, čuva i prenese budućim generacijama.
Istovremeno, njegova politika proizvela je nešto što vjerovatno nije planirao, među mnogim Bošnjacima probudila je svijest da država, institucije i historijsko pamćenje nisu nešto što se može prepustiti drugima. Da se istina ne podrazumijeva, nego da se za nju mora svakodnevno boriti.
Zato je danas teško izbjeći zaključak da je najveći paradoks Dodikove politike upravo u tome što je čovjek koji je godinama pokušavao relativizirati genocid postao jedan od razloga zbog kojih će se genocid u Srebrenici pamtiti još odlučnije.
Historija ponekad piše ironične priče. Ovo bi mogla biti jedna od njih.

