Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Usvajanje Rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini bez sumnje predstavlja čin otvorenog uplitanja Republike Hrvatske u unutrašnja pitanja države Bosne i Hercegovine, iako je Republika Hrvatska, prema međunarodnom pravu, a posebno na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS) i prema Povelji UN-a, obavezna poštivati suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH.
Analiza teksta Rezolucije pokazuje da se njen sadržaj, u suštini, odnosi na pitanje ustavnopravnog uređenja BiH, s obzirom da tretira izmjene državnog Ustava i Izbornog zakona BiH te predviđa uspostavu posebne izborne jedinice u kojoj bi se birao tzv. “hrvatski član” Predsjedništva BiH.
Dakle, usvajajući Rezoluciju Sabor Republike Hrvatske, kao državni zakonodavni organ, bavi se pitanjem organizacije vlasti u BiH iako ovo pitanje predstavlja najviši izraz državnog suvereniteta BiH.
S obzirom na to da se Rezolucijom zauzima stav o sadržaju ustavne reforme u BiH, zagovara konkretan model izbornog sistema i traži uspostava posebne izborne jedinice u BiH, ne može biti nikakve dileme da Rezolucija po svom sadržaju tretira pitanja koja spadaju u isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine.
Dakle, pod izgovorom zaštite Hrvata u BiH, temeljem člana 10. stav 2. hrvatskog Ustava, Sabor Republike Hrvatske zauzima službene stavove o tome kako treba izmijeniti Ustav i Izborni zakon BiH, odnosno kakav model organizacije vlasti u BiH treba uspostaviti.
S aspekta međunarodnog i ustavnog prava, Ustav Republike Hrvatske ne može biti pravni osnov za intervenciju u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, s obzirom da je Bosna i Hercegovina suverena i međunarodno priznata država, a načelo suverene jednakosti država i zabrane miješanja u unutrašnje poslove predstavlja jedno od temeljnih načela međunarodnog prava.
Pozivanje hrvatskog Sabora na Ustav Republike Hrvatske je, s međunarodnopravnog aspekta, potpuno irelevantno, s obzirom da temeljem normi hrvatskog Ustava vlasti Republike Hrvatske mogu uređivati samo procese koji se odvijaju unutar njenih državnih granica.
U tom smislu, norme Ustava Republike Hrvatske ne mogu proizvoditi pravno dejstvo u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine, a posebno ne mogu predstavljati pravni osnov vlastima Republike Hrvatske da određuju teritorijalnu organizaciju, ustavno uređenje i izborni sistem BiH. Takvo postupanje je suprotno ne samo Ustavu BiH, nego je i u suprotnosti sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i međunarodnim pravom općenito.
Hrvatske vlasti norme vlastitog Ustava u odnosima sa drugim državama, pa tako i u odnosima sa BiH, mogu i moraju provoditi isključivo u skladu s međunarodnim pravom, a posebno uz poštivanje načela suverene jednakosti država i načela zabrane miješanja u unutrašnje poslove drugih država.
Ne može biti nikakve dileme da ustavno uređenje i izborni sistem predstavljaju temeljna pitanja unutrašnjeg ustavnog poretka svake suverene države. Zbog toga nijedna država, pa tako ni Republika Hrvatska, na osnovu odredbi vlastitog ustava, ne može vršiti utjecaj na ustavne i reforme izbornog zakonodavstva druge države.
Bez obzira na činjenicu što Republika Hrvatska često ističe da djeluje radi zaštite jednakopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini, međunarodno pravo ne priznaje mogućnost da jedna država, pozivajući se na vlastiti ustav, aktivno učestvuje u oblikovanju ustavnog ili izbornog sistema druge države. Takve aktivnosti mogu biti pravno prihvatljive isključivo ako se odvijaju kroz međunarodne mehanizme predviđene međunarodnim pravom ili na osnovu saglasnosti druge države. U konkretnom slučaju država Bosna i Hercegovina nije pristala na takvo postupanje Republike Hrvatske na svojoj teritoriji. Zato se samo po sebi nameće pitanje – da li Republika Hrvatska svjesno krši međunarodno pravo ili, pak, dio državnog teritorija BiH smatra svojim teritorijem, kao što Hrvate Bosne i Hercegovine koji su integralni dio državnog stanovništva BiH smatra “hrvatskim narodom”.
Da li se član 10. Ustava RH odnosi samo na Hrvate u BiH?
Kada se radi o odnosu vlasti Republike Hrvatske prema tzv. “hrvatskom narodu” u drugim državama, posebno je interesantna činjenica što Republika Hrvatska ovakav oblik političkog djelovanja na temelju normi vlastitog Ustava razvija isključivo prema Bosni i Hercegovini, iako “hrvatski narod” postoji i u drugim državama, poput Srbije, Crne Gore, Austrije, Mađarske i drugih država. Uprkos ovoj činjenici, Republika Hrvatska u tim državama niti zagovara, niti predlaže izmjene državnog ustava i izbornog zakonodavstva. U tom smislu može se opravdano postaviti pitanje, da li Republika Hrvatska primjenjujući selektivno član 10. stav 2. u stvari krši vlastiti Ustav? Ukoliko se ovaj član Ustava u praksi odnosi samo na zaštitu Hrvata u BiH, onda se postavlja i pitanje – da li se uopšte radi o zaštiti Hrvata ili o provođenju velikodržavnih ciljeva na teritoriji BiH pod plaštom zaštite Hrvata, jer zašto su Hrvati koji žive u drugim evropskim državama manje važni vlastima Republike Hrvatske od Hrvata Bosne i Hercegovine? Zašto Hrvatska na identičan način ne štiti Hrvate i u drugim državama?
Odgovor je sadržan u činjenici da je postupanje vlasti Republike Hrvatske suprotno međunarodnom pravu i što druge države, za razliku od BiH, raspolažu efikasnim mehanizmima zaštite vlastitih interesa, kao i u činjenici da teritorij drugih država nije dio velikodržavnih planova i hegemonističkih aspiracija Republike Hrvatske. Za razliku od drugih država, dio teritorije države BiH je, u zvaničnoj politici vlasti Republike Hrvatske, historijski uvijek tretiran dijelom “velike Hrvatske”. Dakle, bez teritorije Bosne i Hercegovine, Republika Hrvatska nikada ne može da postane “velika”.
Ovaj velikodržavni projekat se kroz historiju ostvarivao na različite načine, ali je uvijek bio u osnovi odnosa Republike Hrvatske prema BiH. Upravo je ideja o uspostavi “velike Hrvatske” nanijela najviše štete Hrvatima u BiH, jer se na osnovu historijskog iskustva svako involviranje Republike Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH potpuno opravdano dovodi u vezu s hegemonističkim aspiracijama Republike Hrvatske. Zbog toga je najveći interes Hrvata u BiH da svoj ustavnopravni i politički status ostvaruju kroz institucije sistema i isključivo kroz dijalog sa drugim narodima BiH, poštujući pri tome ustavnopravni okvir BiH, bez uplitanja bilo koga izvana, pa tako i bez miješanja Republike Hrvatske.
Dejtonski mirovni sporazum gasi snove o “velikoj Hrvatskoj”
Za pravilno razumijevanje efekata Rezolucije važna je činjenica da se Republika Hrvatska, kao potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, obavezala na poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ova obaveza nije puka politička proklamacija, nego se radi o međunarodnopravnoj obavezi čije nepoštivanje predstavlja međunarodnopravni delikt koji bi za sobom trebao da povlači i odgovornost vlasti Republike Hrvatske.
Međunarodnopravna obaveza Republike Hrvatske koja proizlazi iz Dejtonskog mirovnog sporazuma podrazumijeva da vlasti Republike Hrvatske podršku ili zaštitu Hrvatima u Bosni i Hercegovini mogu ostvarivati isključivo sredstvima i na način koji je u skladu s međunarodnim pravom i uz puno poštovanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Međutim, Rezolucija koju je usvojio hrvatski Sabor, u svojim bitnim elementima, odstupa od ovog međunarodnopravnog principa. Vlasti Republike Hrvatske ili pogrešno razumijevaju ili svjesno pogrešno interpretiraju pravni domet člana 10. stav 2. Ustava Republike Hrvatske. Hrvatske vlasti koriste ovu ustavnu normu kao navodni “pravni osnov” za zagovaranje ustavnih promjena i izmjena Izbornog zakona Bosni i Hercegovine. Vlasti Republike Hrvatske zanemaruju činjenicu da primjena normi unutrašnjeg prava ne može za posljedicu imati kršenje međunarodnog prava. A u konkretnom slučaju upravo se o tome radi. Primjenjujući vlastiti Ustav, vlasti Republike Hrvatske grubo krše Dejtonski mirovni sporazum, zaboravljajući da obaveze koje za hrvatske vlasti proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske ne mogu derogirati obaveze koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dakle, prioritet u izvršavanju obaveza imaju “dejtonske obaveze” s obzirom da se radi o obavezama iz međunarodnog ugovora.
Pristup koji iskazuju vlasti Republike Hrvatske vodi apsurdnim situacijama, s obzirom da bi to u praksi značilo da, na osnovu odredbi vlastitog ustava, svaka država stiče međunarodnopravno valjan pravni osnov da uređuje pitanja na teritoriji druge države. Vlasti Republike Hrvatske bi trebale dobro razmisliti šta će se desiti ako i druge države u svoje državne ustave unesu normu prema kojoj imaju ustavno pravo i obavezu da predlažu izmjene Ustava ili Izbornog zakona Republike Hrvatske ili da, pak, traže teritorijalnu reorganizaciju Republike Hrvatske?
Dakle, vlasti Republike Hrvatske grubo ignorišu činjenicu da ustavne norme, u međunarodnopravnom smislu, nisu i ne mogu biti pravni instrument za uređivanje međudržavnih odnosa. Međudržavni odnosi se primarno uređuju normama međunarodnog prava, a prije svega normama međunarodnog ugovornog prava. U tom smislu, Republiku Hrvatsku u odnosima prema BiH obavezuju odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma kao međunarodnog ugovora, a ne norme vlastitog Ustava – kako se to pogrešno razumijeva.
Rezolucija kao negacija historijskog iskustva
Kada se radi o postupanju prema drugim državama koje je zasnovano na normama vlastitog Ustava, vlasti Republike Hrvatske bi, ako ne žele ignorisati historijske činjenice koje su sudski verificirane od strane međunarodnih sudskih instanci, trebale iskazati poseban oprez, s obzirom na činjenicu da je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pravosnažno dokazana činjenica da je postupanje Republike Hrvatske prema BiH na temelju vlastitog Ustava imalo za posljedicu nastanak međunarodnog oružanog sukoba i koncept udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).
Da li se Rezolucija poziva na zločin?
Dakle, iskustvo nas uči da postupanje Republike Hrvatske prema BiH, koje je zasnovano isključivo na odredbama vlastitog Ustava, treba uzeti sa maksimalnim oprezom.
A da vlasti Republike Hrvatske takav oprez ne iskazuju najbolje potvrđuje činjenica da se usvojena Rezolucija poziva na nasljeđe koje proizilazi iz Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i Hrvatske Republike Herceg-Bosna za koje je Haški tribunal, u određenom broju svojih presuda, utvrdio da se radi o udruženom zločinačkom poduhvatu. Očito je da vlasti Republike Hrvatske ili slabo uče iz vlastitog iskustva ili, pak, upravo to iskustvo uzimaju za glavnu ideju vodilju u svojim odnosima prema Bosni i Hercegovini.
Član 10. stav 2. Ustava RH isključuje međunarodni oružani sukob i UZP
Kada bi u odnosima između država određujuće bile norme državnog ustava, a ne norme međunarodnog prava, onda bi svaka država normama vlastitog ustava mogla opravdati svaki svoj postupak, pa i onaj koji je na međunarodnim sudskim instancama kvalificiran zločinačkim. Štaviše, oslanjanje na norme vlastitog ustava potpuno bi isključilo mogućnost pojave, odnosno nastanka međunarodnog oružanog sukoba ili zločina, s obzirom da bi se svaki sukob, a u konačnici i svaki zločin mogao opravdati pozivanjem na norme vlastitog ustava. U tom smislu, kada bi u odnosima Republike Hrvatske i BiH relevantne bile ustavne norme, zasigurno danas ne bi ni bilo moguće govoriti o postojanju međunarodnog oružanog sukoba, a posebno ne bi bilo moguće govoriti o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata iza kojeg je stajala zvanična politika Republike Hrvatske. Zato se mora postaviti pitanje – da li član 10. stav 2. Ustava Republike Hrvatske ima za svrhu da opravda dosadašnje teritorijalne pretenzije Republike Hrvatske prema BiH i etničko čišćenje i da istovremeno posluži kao “pravni osnov” za “legalizaciju” takvih aktivnosti kako u aktuelnom historijskom trenutku, tako i u budućnosti?
DMS je izvor obaveza za Republiku Hrvatsku
Vlasti Republike Hrvatske uporno ignorišu i činjenicu da Dejtonski mirovni sporazum, kao međunarodni ugovor, eksplicitno obavezuje strane potpisnice da svoje međusobne odnose uređuju u skladu sa principima izloženim u Povelji UN-a, a posebno poštujući suverenu jednakost jedna druge i uz uzdržavanje od akcija usmjerenih protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti. A upravo se usvojenom Rezolucijom grubo narušavaju suverenitet i politička nezavisnost BiH. S obzirom da je Dejtonski mirovni sporazum međunarodni ugovor, on obavezuje države potpisnice da svoje postupanje i svoje pravne akte, što svakako obuhvata i državni Ustav, usklade sa međunarodnim obavezama. A Republika Hrvatska je, prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, obavezna da poštuje suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH. Ove međunarodne obaveze Republika Hrvatska ne može se osloboditi tako što će u svoj Ustav ugraditi normu koja joj omogućava uplitanje u unutrašnja pitanja BiH.
Kada bi države normama vlastitog ustava mogle derogirati norme međunarodnog prava i osloboditi se svojih međunarodnih obaveza, to bi praktično značilo da su norme unutrašnjeg prava nadređene normama međunarodnog prava, odnosno da se države jednostranim aktima mogu, potpuno nekažnjeno, osloboditi svojih međunarodnih obaveza.
Usvajanjem Rezolucije hrvatski Sabor je još jednom potvrdio da svjesno ignoriše i činjenicu da je Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine propisano da se države ne mogu pozivati na norme svog unutrašnjeg prava, što uključuje i norme državnog Ustava, da bi opravdale neizvršavanje međunarodnih obaveza ili kako bi opravdale svoje kršenje međunarodnog prava.
Ukoliko Republika Hrvatska želi svoje odnose sa Bosnom i Hercegovinom graditi na načelima i principima međunarodnog prava, onda bi prvi korak u tom pravcu trebalo biti prihvatanje činjenice da u međudržavnim odnosima primarni značaj ima Povelja UN-a i Dejtonski mirovni sporazum, a ne norme Ustava Republike Hrvatske. Obaveze Republike Hrvatske prema Povelji UN-a i Dejtonskog mirovnog sporazuma su višeg ranga u odnosu na obaveze koje za vlasti Republike Hrvatske proizilaze iz normi vlastitog Ustava. U slučaju sukoba između obaveza koje proističu iz ove dvije kategorije normi, prednost u poštivanju imaju obaveze koje nastaju na osnovu Povelje UN-a i Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dakle, u odnosu Hrvatske prema BiH relevantnim se pojavljuje Dejtonski mirovni sporazum, a ne Ustav Republike Hrvatske.
Rezolucija falsificira evropske pravne standarde
Na kraju, treba istaknuti i činjenicu da je pozivanje hrvatskog Sabora na presude Evropskog suda za ljudska prava, pozivanje na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i predmetu U-23/14, kao i pozivanje na rezolucije Evropskog parlamenta, potpuno neosnovano i pogrešno. Naime, nijednim od navedenih akata kojima se tretira pitanje ustavne diskriminacije, ustavne reforme ili izmjene Izbornog zakona BiH, ne utvrđuje se obaveza niti za jednu potpisnicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, osim za državu BiH. Razlog za to je činjenica što ova pitanja, po svojoj pravnoj prirodi, spadaju u materiju koja ulazi u krug pitanja iz isključive unutrašnje nadležnosti države BiH. Dakle, ne radi se o pitanjima koja se tiču vlasti druge dvije države potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zbog toga se u presudama Evropskog suda za ljudska prava obavezujući nalozi izdaju samo u odnosu na vlasti Bosne i Hercegovine, a ne i u odnosu na vlasti Republike Hrvatske i Republike Srbije, bez obzira što su one potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Kada bi uređivanje pitanja ustavne reforme i izbornog zakonodavstva BiH bilo u nadležnosti Republike Hrvatske i Republike Srbije, nesporno je da bi se nalozi iz sudskih presuda odnosili i na ove dvije države. Međutim, presude Evropskog suda za ljudska prava, odluke Ustavnog suda BiH, kao i rezolucije Evropskog parlamenta stvaraju pravne obaveze isključivo za državu Bosnu i Hercegovinu.
Kada bi presude Evropskog suda za ljudska prava ili odluke drugih međunarodnih tijela stvarale obaveze za Republiku Hrvatsku, odnosno Republiku Srbiju, kao države potpisnice Dejtonskog sporazuma, onda bi i te države bile adresati ovih presuda, odnosno onda bi i protiv ove dvije države bilo moguće pokretati sudske postupke pred međunarodnim instancama zbog njihovog neizvršavanja. Međutim, to nije slučaj. Republika Hrvatska i Republika Srbija se ne mogu smatrati odgovornim državama zbog neizvršavanja presuda Evropskog suda za ljudska prava, niti ove države mogu biti tužena strana zbog diskriminirajućih odredbi bilo Ustava BiH, bilo Izbornog zakona BiH.
Činjenica da međunarodne institucije zahtijevaju određene promjene Ustava BiH i Izbornog zakona BiH nikako ne znači da su Republika Hrvatska i Republika Srbija, kao potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, dobile pravni osnov da učestvuju u izmjenama Ustava BiH ili izmjenama Izbornog zakona BiH.
U tom smislu, potpuno je pogrešno i pravno neutemeljeno tvrditi da iz presuda Evropskog suda za ljudska prava ili iz drugih navedenih akata proizlazi pravno ovlaštenje ili međunarodnopravna obaveza Republike Hrvatske da utiče na unutrašnje ustavno uređenje ili izborno zakonodavstvo BiH.
Ustavna reforma i izmjene izbornog zakonodavstva BiH predstavljaju unutrašnja pitanja BiH i zbog toga međunarodne obaveze u vezi sa njihovim usklađivanjem sa međunarodnopravnim standardima predstavljaju pravnu obavezu isključivo vlasti Bosne i Hercegovine, a ne i vlasti Republike Hrvatske.
Rezolucija kao kontinuitet destruktivne politike
Na kraju, iako je Rezolucija akt kojim se izražava odgovarajući politički stav, postavlja se pitanje smisla i opravdanosti njenog usvajanja, posebno u kontekstu činjenice kada se zna da stav Republike Hrvatske prema BiH koji je iskazan kroz usvojenu Rezoluciju predstavlja konstantu zvanične politike Republike Hrvatske prema BiH i više puta je javno iskazan i svima već poznat. Dakle, Rezolucija je samo formalizirala višedecenijski institucionalni i vaninstitucionalni politički pritisak koji vlasti Republike Hrvatske iskazuju prema BiH.
Zato se može tvrditi da je jedini efekat usvojene Rezolucije ustvari šteta po Republiku Hrvatsku koja je na takav način i zvanično pokazala svoje pravo lice u svojim odnosima prema Bosni i Hercegovini.
