Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić
Jedna od najvećih civilizacijskih tekovina modernog svijeta jeste ideja da su svi ljudi rođeni jednaki u dostojanstvu i pravima. To nije samo moralni ideal nego i temelj Povelje Ujedinjenih nacija, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i gotovo svih internacionalnih konvencija koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata. Upravo zato zabrinjava trenutak kada velike sile počnu različito tumačiti vrijednost ljudskog života, zavisno od toga ko je žrtva, a ko počinilac.
Posljednjih godina svjetska javnost svjedoči dubokoj krizi univerzalnosti ljudskih prava. Dok se pojedina kršenja internacionalnog prava s razlogom osuđuju, druga nailaze na znatno blaže ili nikakve reakcije, a često se i pravdaju raznim paušalnim izgovorima, npr. sigurnosnim razlozima. Ova selektivnost ne podriva samo povjerenje u institucije nego i samu ideju pravde.
Ubistvo iranskog generala Qasema Soleimanija 2020. godine u američkom napadu u Bagdadu otvorilo je ozbiljna pitanja internacionalnog prava. Sjedinjene Američke Države tvrdile su da je riječ o preventivnoj samoodbrani, dok su brojni pravni stručnjaci doveli u pitanje zakonitost takvog čina, posebno zbog činjenice da nije postojao neposredni oružani sukob između dvije države. Za Iran i većinu svijeta to je bio čin državnog terorizma. Princip da nijedna država nema pravo koristiti nasilje protiv političkih protivnika izvan svojih granica je prekršen. Zamislimo obrnutu situaciju. Kako bi reagirali Washington, Bruxelles ili London kada bi Iran dronom izvršio atentat na načelnika štaba američke vojske tokom njegove službene posjete nekoj trećoj zemlji? Da li bi se govorilo o legitimnoj samoodbrani ili o brutalnom terorističkom napadu?
Bez obzira na političke simpatije prema bilo kojoj strani, ostaje pitanje: može li jedna država jednostrano odlučiti da likvidira visokog zvaničnika druge države izvan ratnog stanja?
Još dramatičniji primjer predstavlja američko-izraelska agresija na Iran tokom 2025. (kada je ubijeno više desetina naučnika) i 2026. godine. U napadima 2026. godine prvog dana agresije prema izvještajima medija ubijeno je više desetina visokih političkih lidera, ključnih vojnih komandanata, kao i vrhovni vjerski vođa ajatolah Hamnei. Agresori su tvrdili da su mete bile povezane s vojnim i nuklearnim programima, dok je ostatak svijeta ćutao. Bez obzira na različita pravna tumačenja, riječ je o događajima koji su dodatno povećali rizik regionalnog rata.
Posebno bolan primjer ostaje pogrom u Gazi. Desetine hiljada ubijenih civila, među kojima veliki broj djece, izazvale su snažne kritike brojnih internacionalnih organizacija. Iako je ekspertska komisija UN-a ove događaje okvalificirala kao genocid, osudama se priključila tek nekolicina vlada. Političke reakcije vodećih zapadnih država često su ostajale znatno suzdržanije od reakcija koje su viđene tokom drugih ratnih sukoba. Upravo ta razlika u političkom jeziku stvara percepciju da postoje životi koji izazivaju globalnu empatiju i životi koji ostaju tek statistički podatak. Kao sljedeći primjer može se navesti i napad na osnovnu školu u Teheranu i ubistvo većeg broja učenica, već prvog dana agresije na Iran. Reakcija zapadnih vlada je gotovo pa izostala.
Konačno, tu je i donošenje diskriminatornog zakona u Izraelu, prema kojem se smrtna kazna vješanjem odnosi gotovo isključivo na Palestince! Naime, zakon pravi razliku između vojnih sudova, koji sude Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali i građanskih sudova, koji sude izraelskim doseljenicima. U vojnim sudovima smrtna kazna postaje praktično obavezna za određena djela koja su kvalifikovana kao terorizam. Veliki broj organizacija za ljudska prava, kao i dio izraelske stručne javnosti, tvrde da zakon u svojoj praktičnoj primjeni gotovo isključivo pogađa Palestince, gdje se za različite etničke skupine primjenjuju različite pravne sankcije.
Problem nije samo u vojnim operacijama nego i u selektivnoj primjeni internacionalnog prava. Ako se ono tumači različito prema političkom savezništvu, onda prestaje biti pravo i postaje instrument geopolitike, a ciljane likvidacije visokih političkih, vjerskih, vojnih i naučnih zvaničnika se normaliziraju.
Najveća opasnost nije u tome što države imaju različite interese. To je oduvijek postojalo. Dugoročnija opasnost nastaje kada se različito vrednuje ljudski život. Tada se gubi moralni autoritet da se drugima drže lekcije o demokratiji, ljudskim pravima i civilizacijskim vrijednostima.
Kada iz Irana, države koja je napadnuta, s razorenom infrastruktom i likvidiranim političkim, vojnim, naučnim i vjerskim vrhom, dolaze prijetnje odmazdom ili izjave o mogućim napadima na američke ili izraelske zvaničnike, reakcije zapadnih država su trenutne, oštre i jednoglasne. Takve prijetnje zaista jesu neprihvatljive, međutim, postavlja se pitanje zašto se jednako odlučno ne insistira na odgovornosti za nezakonite ciljeve i ubistva kada ih provode saveznici Zapada.
Ako je prijetnja ubistvom predsjednika neke države neprihvatljiva, a jeste, onda jednako neprihvatljivi moraju biti i razaranje civilnih ciljeva, ubistva civila ili svako drugo političko ubistvo bilo gdje. Ako je ubistvo civila ratni zločin u jednoj zemlji, ono ne može postati legitimna kolateralna šteta u drugoj.
Univerzalnost ljudskih prava znači upravo ono što joj ime kaže, da vrijede jednako za sve ljude. Svijet neće izgubiti vjeru u ljudska prava zato što postoje države koje ih krše. Gubit će je onda kada neke države počnu praviti razliku između žrtava koje zaslužuju pravdu i onih koje se mogu prešutjeti. Jer trenutak kada ljudsko dostojanstvo postane pitanje geografije jeste trenutak kada čovječanstvo počinje gubiti vlastiti moralni kompas.
