(Patria) – U Memorijalnom centru Kamičani kod Kozarca danas je održana komemoracija povodom Dana sjećanja na žrtve ratnog zločina s elementima genocida u Prijedoru i dolini rijeke Sane, prije kolektivne dženaze i ukopa pet identificiranih žrtava ubijenih tokom 1992. godine.
Tokom obilježavanja poručeno je da kultura sjećanja predstavlja obavezu prema žrtvama, ali i upozorenje budućim generacijama na posljedice negiranja ratnih zločina i genocida.
Posljednji smiraj danas će pronaći Azmir Hajrudin (24), najmlađa žrtva ovogodišnje dženaze, Hase Omić (74), Adem Hopovac, Jusuf Jelečević i Muhamed Cerić.
Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su na različitim lokalitetima, među kojima su Kruhari, Ljubija, Sanski Most i Čarakovo. Neka tijela ekshumirana su još 1997. godine, dok se na konačnu identifikaciju i ukop čekalo gotovo tri decenije. U skladu sa željama porodica, žrtve će biti ukopane u različitim mjesnim mezarjima.
Ovogodišnji program bio je posvećen logoru Trnopolje, jednom od tri prijedorska logora formirana u maju 1992. godine, kroz koji su prošle hiljade bošnjačkih i hrvatskih civila.
Istraživač zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava te zaposlenik Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Mujo Begić kazao je da je Trnopolje bilo mjesto masovnog zatočenja žena, djece i starijih osoba, ali i prisilnih deportacija, sistematskog zlostavljanja i seksualnog nasilja.
“Logor Trnopolje formiran je 26. maja 1992. godine odlukom Kriznog štaba tadašnje Srpske opštine Prijedor, zajedno s logorima Omarska i Keraterm. Kroz njega je prošlo oko 23.000 Bošnjaka i Hrvata iz prijedorske regije, uglavnom žena, djece i starijih osoba, koji su bili zatočeni u uslovima ispod svakog ljudskog dostojanstva”, rekao je Begić.
Dodao je da je Trnopolje bilo mjesto kroz koje je prošlo oko 23.000 civila, koji su živjeli u neljudskim uslovima, bez osnovnih sredstava za život. Istovremeno, logor je bio mjesto masovnih deportacija i teških zločina nad ženama, djecom i drugim zatočenicima.
“Zato je važno da se ova mjesta pamte i da o njima govore buduće generacije. Zatočenici su bili smješteni u školskim prostorijama, Domu kulture, okolnim kućama, ali najvećim dijelom na otvorenom, pod improvizovanim skloništima. Nisu imali pitku vodu, hranu, higijenske uslove niti bilo šta što je neophodno za dostojanstven život”, naveo je on.
Naglasio je da je Trnopolje bio logor žena i djece.
“To je mjesto na kojem su počinjena masovna silovanja i drugi teški oblici zlostavljanja. Žene i djevojčice odvođene su iz logora i izlagane sistematskom seksualnom nasilju, a mnoge su ubijene”.
Podsjetio je da je jedna od ključnih karakteristika logora Trnopolje bila njegova uloga u provođenju prisilnih deportacija.Hiljade ljudi odvođene su vozovima, autobusima i kamionima iz Prijedora s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s tog područja.
Govoreći o manje poznatim aspektima funkcioniranja logora, Begić je istakao da je Trnopolje bilo i mjesto ucjene.
“Ono o čemu se najmanje govori jeste da je Trnopolje bio i logor ucjene. Zatočene žene i djeca korišteni su kao sredstvo pritiska na muškarce koji su se nalazili u Omarskoj i Keratermu, kako bi se spriječio svaki pokušaj otpora ili bijega”, istaknuo je Begić.
Na komemoraciji se obratio i Edhem Delić, čije je svjedočenje nosilo naziv „I dalje živim u Prijedoru“.
“Ovdje sam rođen i ovdje sam proveo cijeli život. Sa svim komšijama, bez obzira na vjeru i nacionalnost, imao sam korektan odnos.
Sve se promijenilo u julu 1992. godine, kada su mi rano ujutro pokucali na vrata. Bilo je oko sedam sati. Pogledao sam kroz prozor i vidio četvoricu ljudi ispred kuće. Dvojicu sam poznavao, a drugu dvojicu samo iz viđenja. Ušli su u kuću i izvršili pretres. Jedan od njih izvadio je papir i pitao me gdje je moj brat. Rekao sam da ne znam. Tražili su i imama naše džamije. Zaprijetili su mi da mi ni pile neće ostati ispred kuće ako budem skrivao brata.
“Bilo mi je čudno što su tada otišli. Međutim, nakon nekoliko minuta vratili su se i pitali ima li u kući muškaraca. Tetka je pogledala u mene, a ja sam joj samo klimnuo glavom. Više nismo imali izbora.”
“Odveli su mene i mnoge moje komšije u logor Keraterm. Kada smo stigli, vidjeli smo da su tamo već bili zatvoreni brojni ljudi. Prvu noć proveli smo u neizvjesnosti, a već naredne večeri počela su premlaćivanja. Prozivali su nas, izvodili jednog po jednog i tukli palicama, kundacima i šamarali. U jednom trenutku brat mi je doviknuo broj četiri. To je značilo da dođem do četvrtog hangara, jer je i on bio tamo.
Uslovi u logoru bili su strašni. Nije bilo dovoljno hrane ni vode, a gotovo svakodnevno su nas izvodili i tukli. Jednog dana ispred mene je stajao moj komšija Ismet. Bio je sav prekriven modricama i ostao je bez zuba od batina. Naredili su nam da kleknemo. Sjećam se i Sulje, kojem su naredili da me tuče. Udario me nekoliko puta, a onda se okrenuo i rekao: ‘Ja njega ne mogu tući.’ Nakon toga su njega brutalno pretukli. Ponovo su me odveli na ispitivanje. U prostoriji je sjedio policajac s puškom. Rekli su mi da se prije ulaska moram prekrstiti i pozdraviti. Bio sam primoran da uradim ono što su tražili. Na povratku su me ponovo pretukli. Jednom prilikom rekli su mi da stanem. Kroz glavu mi je prolazilo svašta. Pomislio sam da je došao kraj. Umjesto toga, rekli su mi da im sutradan donesem 100 njemačkih maraka. Počeo sam plakati jer sam znao da nemam taj novac. Kasnije su mi rekli da zaboravim na to. Nakon svega uspio sam izaći iz logora i vratiti se kući.
Dana 27. januara 1993. godine uspio sam otići u Hrvatsku. U Bosnu i Hercegovinu vratio sam se 1999. godine, prvo u Ključ, gdje sam neko vrijeme živio kod porodice. Godine 2000. boravio sam u šatorskom naselju i svakodnevno gledao svoju kuću, u kojoj su živjeli drugi ljudi. Pokušavao sam ih uvjeriti da je napuste kako bih se mogao vratiti.
U julu iste godine konačno sam se vratio u svoj dom. Tada sam ponovo sreo komšiju s početka ove priče. Rekao mi je: ‘Edo, vratio si se.’ Od tada živimo jedni pored drugih. Prije rata imali smo korektan odnos, ali poslije svega više nikada nismo sjeli i razgovarali kao nekada.
Uvijek sam bio optimista i ostao sam takav. Ipak, ono što sam doživio duboko je urezano u moje sjećanje. Nikome ne dozvoljavam da u moje ime oprašta ono što se dogodilo. Nadam se da će svim ljudima u Bosni i Hercegovini biti bolje i da se ovakvi zločini više nikada neće ponoviti, kazao je Delić.
Komemoraciji su prisustvovali, osim porodica žrtava i predstavnici svih nivoa vlasti, reisul ulema Husein ef. Kavazović, preživjeli logoraši.
