Piše: Armin Sijamić
Dok se Bosna i Hercegovina sprema za još jedne važne izbore, a vjerovatno i Srbija ako Aleksandar Vučić opet ne odluči drugačije, smrt ratnog zločinca Ratka Mladića danima je udarna vijest.
Sahrana generala poražene vojske podređene zvaničnom Beogradu iskorištena je za oživljavanje politike koja se pred dolazak Aleksandra Vučića na vlast činila kao „daleka prošlost“.
Vučić je u tome uspio, jer je sahranu ratnog zločinca osuđenog za genocid i druge zločine iskoristio za vlastite političke ciljeve i od toga napravio planetarnu vijest, a narodima na prostorima bivše Jugoslavije poručio šta o njima misli i koliko cijeni njihove žrtve. Budući da obnaša funkciju predsjednika Srbije, Vučić je ovo izveo izvan okvira dnevne politike i svemu dao državni pečat.
Sahrana uz logistiku iz Beograda
Da je iza scenarija stajao Vučić govori i to što je po Mladićevo tijelo poslan avion u vlasništvu Srbije, da su u počasnoj straži bili vojnici kojima komanduje, da je na sahrani bio poglavar Srpske pravoslavne crkve (koju nije potrebno uvjeravati da to radi), da su ministri iz Vlade Srbije bili na sahrani, da su fudbalski klubovi Crvena zvezda i Partizan (koji okupljaju četničke i nacionalističke elemente pod komunističkim simbolima i imenima) održali minutu šutnje ratnom zločincu, da su „navijači“ imali spremnu koreografiju i da su na ispraćaju u Beogradu bili političari koji se bore za naklonost vladara Srbije. Drugim riječima, svi oni kojima Vučić upravlja i koji žele da mu služe.
Bez pomenutih sahrana bi izgledala drugačije. Ali, Vučić to sebi nije mogao dozvoliti dok mu se drma vlast zbog zajedničke pobune proevropskih, proruskih, nacionalističkih, lijevih i desnih snaga, umornih od politike stalne neizvjesnosti koju vodi četrnaest godina.
Posebnu ulogu u kreiranju drugačije slike realnosti imaju mediji koje Vučić kontroliše. Od kada je Vučić došao na vlast cilj tih medija je da pokažu da su Srbi odani Slobodanu Miloševiću bili napadnuti u ratovima devedesetih i da su oni žrtve, a ako u tome ne uspiju onda da pokažu da su „svi bili isti“ i da su „svi činili zločine“. Da bi to postigli bilo je potrebno početak rata pomjeriti na 1995. godinu, kao da prije nije bilo zločina u Hrvatskoj, a kasnije u Prijedoru, Foči, Bijeljini, Višegradu…, opsade više gradova, kršenja ratnih konvencija i drugih zločina koji su šokirali svijet, iza kojih je stajao zvanični Beograd i vođe pobunjenih Srba u dvije međunarodno priznate države.
Prekrajanje historije uspjelo je u Srbiji, dok mnogi sa Zapada, posebno u Evropskoj uniji, pokazuju „razumijevanje“ za takvu politiku i ne žele se zamjeriti Vučiću koji im istovremeno obećava „stabilnost“ regije i otvara stare rane naroda koji žive na Balkanu.
Pored standardnih branilaca ratnih zločinaca, nacionalista, fašista, falsifikatora historije, pripadnika klera, režimskih novinara i analitičara, Vučić je u slavljenje zločina uspio upregnuti i pripadnike LGBT populacije, koji valjda svugdje u svijetu osim u Srbiji zagovaraju mir. Drugim riječima, sve resurse koji su mu na raspolaganju Vučić je uložio u takvu politiku u namjeri da Miloševićeva i njegova politika iz devedesetih godina ostane živa.
Ratne zločine u Srbiji brane ili opravdavaju i oni koji su za Zapad i oni koji su za Rusiju ili Kinu.
Svima njima poveznica su Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS), čije je osnivanje i rad pomogao Zapad i koji i dalje pomaže u ideji da se Srbiju navodno odmakne od Rusije. Taj pokušaj Zapada već dugo vremena mnogo košta druge balkanske narode.
To što se Vučić nije pojavio na sahrani u Beogradu nije ništa drugo nego nastavak njegove politike kada pokazuje Zapadu da on vuče konce i onda kada ga negdje fizički nema.
Ako je u sahranu ratnom zločincu Mladiću mogao upregnuti desetine hiljada ljudi, onda bi mogao i više u neku, na primjer, prorusku politiku u datom trenutku.
Opasna igra
Zato je ovakva sahrana krivica i Zapada koji Vučića drži na vlasti, pomažući mu na razne načine čak i kada su protiv njega pobunjeni mladi ljudi koje targetira kao strane plaćenike.
Vučićevo održavanje na vlasti od strane Zapada ne može se porediti sa, na primjer, održavanjem nekog saveznika koji je opredijeljen za mir sa susjedima.
Vučić je više puta pokazao da je spreman na nasilje, i protiv vlastitog i protiv susjednih naroda. Teroristički napad na kosovsku policiju jedan je od primjera šta mu je Zapad sve spreman oprostiti i kakve to planove kuje zvanični Beograd.
Od novca i investicija koje Zapad šalje u Srbiju, Vučić širom svijeta kupuje oružje koje koristi na vojnim paradama koje televizije i internet portali direktno prenose, ili dok dovodi djecu na izložbe oružja koje tretiraju kao relikviju. Militarizacija društva je tolika da bi s političke scene Srbije i iz javnog života bio pometen svako ko bi rekao da je taj silni novac bolje uložiti negdje drugo.
Iz toga se nameće pitanje: Da li sve ovo na Zapadu razumiju, ili vjeruju da je nešto drugo istina?
Ako Zapad ovo razumije i ne zaustavlja, onda je čitava regija u opasnosti. Osim starih borbi Zapada i Rusije za prevlast na Balkanu, od skora imamo i teze da se ovdje sudaraju interesi Turske i Izraela, čak i evropskih prijestolnica i zvaničnog Washingtona, ili Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Vučić i Vučićeva Srbija su idealni partneri u pravljenju haosa i nastavka uništenja čitavih generacija na prostoru bivše Jugoslavije koje je počelo devedesetih godina prošlog stoljeća. Takva uloga Srbiji je od velikih sila dodjeljivana i prije toga.
Ako na Zapadu ovo ne shvataju, onda je prvi korak ka daljnjim sukobima već načinjen. To što je Zapad dozvolio da na čelo crnogorske skupštine dođe četnički vojvoda Andrija Mandić, odan zvaničnom Beogradu, dokaz je tome. Zapad je Mandiću dao zadatak da Crnu Goru uvede u Evropsku uniju, a da se ne odrekne svoje četničke prošlosti. To nije ništa drugo nego normalizacija takvih politika u odnosu sa Zapadom i vrijeđanja žrtava.
Ova normalizacija nasilja u politici aktera koje Zapad pomaže i kontroliše treba da upali alarme kod ljudi širom bivše Jugoslavije. Ako su političari kao Mandić i Vučić prihvatljivi Zapadu, onda su svi drugi na Balkanu unaprijed otpisani i nemaju budućnost bez obzira ko su i gdje žive.
Hoće li Zapad nastaviti s ovakvom politikom biće jasno i po onome šta će uraditi u odnosu prema Vučiću nakon sahrane ratnom zločincu koja je poslužila za pokušaj vaskrsenja politike koja je devedesetih godina dovela do ratova, genocida, masovnih zločina i uništenja čitavih zajednica. Više od četvrt stoljeća od kraja rata na Kosovu, u tranziciji koju je vodio Zapad, nije jasno šta je bliže – rat koji je tada stao ili nova epizoda istog rata sa zvaničnim Beogradom kao glavnim akterom.
