Kraj je juna i Svjetsko prvenstvo u fudbalu protiče u nesnosnoj vrućini. Kako kod njih tamo preko ‘velike bare’, tako i kod nas. Adrenalin dodatno pojačava efekat. Kako kod igrača, tako i kod navijača. Svi se znoje, ali svi shvataju da vrućina ne smije biti izgovor da svako odigra svoju ulogu najbolje što može i igrači i navijači, i oni koji su tamo, i oni koji nisu.
Navijači iz Bosne i Hercegovine, ma gdje se igralo (Seattle, Los Angeles ili Santa Clara), dolaze u velikom broju, sa velikim srcem za svoje ljubimce i pokazuju svijetu koliko je velika ljubav prema zemlji iz koje dolaze.
Svijet ostaje u čudu, ko su ovi veseli ljudi raznih generacija? Zar su toliko zaljubljeni u jednu malu zemlju u kojoj raste jedan cvijet čiji se miris ‘poljem širi’?
Naravno, euforija nije samo zahvatila Bosance i Hercegovce, ali nama puno znači to što smo pokupili simpatije svijeta. Ljudi su oduševljeni, žele vidjeti, upoznati, saznati:
‘A kto je ta, šta je ta, da prostiš,
Gdje li je ta, odakle je, kuda je,
Ta Bosna, rekti?!’
A ja…ja skoknuo malo do mora. Borba sa celzijusima se lakše vodi u Slađenovićima. Dok se osvježavam u vodi, neki zvukovi iz daljine…poznati, ali vjetar nosi zvuk pa nisam posve siguran da li je ono što mi se čini da jeste. Ali već u sljedećem momentu čujem da se ‘poljem širi miris ljiljana’. Smijem se…sretan. Neko je autom odjezdio niz Jadransku magistralu u pravcu Dubrovnika. Sretno momčino ili djevojko!
Nema sumnje, nogometna groznica je zahvatila planetu. Sretan sam zbog toga. Sretan zbog nas koji smo toliko željni uspjeha. A malo nam treba…
Dolazi mi u susret neki plivači i, čujem, pričaju o fudbalu.
‘Mora Gvardiol bolje…bio je povrijeđen…neka igra kad bude spreman…bolji je Vušković od njega…treba i Šutala prominit’….šta sad ne valja kod njega…ne griješi, odlučan…’. Ovakvi razgovori se ovih dana vode među fanovima svih reprezentacija na prvenstvu. Svi sve znaju i bolje bi uradili da imaju priliku. Jah!
Gdje god dođeš samo je tema nogomet, Mundijal. Imam osjećaj da je i onaj užaš od ratnih sukoba pao u drugi plan. I ljudi u ratu misle o nogometu…mi to znamo.
Za par dana Zmajevi će na megdan domaćinu, SAD-u. Utisak je da nas podcjenjuju igrački, ali nas jako poštuju navijački. Neki se javno izvinjavaju zbog neinformiranosti i bahatih riječi, ali nema veze, veći je broj onih koji znaju gdje smo i koji o nama pričaju biranim riječima.
Mi smo reprezentacija, kako kaže naš Sergej Barbarez, koja je na ovo prvenstvo stigla kao apsolutni autsajder a sada smo među 32 najbolje reprezentacije svijeta. Malo li je?
Niko nam ne može oduzeti ove dane od 31.marta kada smo Italijanima priredili šok (a onda uzrokovali čistku), pa sve do danas, a nadamo se barem još jednoj sedmici bezrezervnog uživanja u druženju i zabavi.
Bh. javnost odavno nije bila ovako ujedinjena. Nema ni puno onih koji bi rado jednog igrača vidjeli u startnoj postavi, a drugog vidjeli na klupi. Svi uživaju i potajno priželjkuju da barem Ameriku prođemo.
E, sad…mi smo otišli sa očekivanjem da prođemo grupnu fazu. Prošli smo! Ispisali historiju! Ali, ljudi k’o ljudi, apetiti rastu. Da sutra igramo polufinale bilo bi onih koji bi rekli:
‘Znao sam svega mi da ćemo biti među četiri najbolje selekcije svijeta. Im’o sam neku ‘šuhvu’ a i jaran mi je sanj’o!’ Ali dobro…ako zabranjuju zastave ove zemlje i zajedničko gledanje (jer se to ne uklapa u oktobarski ishod neke druge utakmice, na nekom drugom terenu, barem nam snove ne mogu zabraniti. Što bi rekao Balašević: to im je izvan dometa!
Na kraju…nije loše što nam je protivnik domaćin. To nam je definitivno ispit da vidimo koliko možemo protiv nominalno jačih, u situaciji velikog medijskog pritiska i rastućih očekivanja. Lično, biću zadovoljan borbenom igrom, bez straha i bez pardona. To je do nas…konačni ishod nije! Eventualni plasman u osminu finala bio bi samo potvrda da definitivno rastemo i sazrijevamo kao tim i da imamo samopouzdanje sa kojim možemo u predstojećim kvalifikacijama za EURO 2028 računati na konačno učešće i na kontinentalnom skupu najboljih.
Sretno momci!

