Postoji jedna opasna navika koju smo razvili posljednjih godina. Navika da svaku političku krizu dočekujemo kao da je posljednja. Da svaku prijetnju državi doživljavamo kao dokaz da je sve izgubljeno. Da na svaku provokaciju odgovaramo panikom, a na svaki problem čekanjem da ga riješi neko drugi.
I onda se pitamo zašto djelujemo kao poražen narod. A nismo. Nisu nas pobijedili.
Da jesu, danas ne bismo imali državu. Ne bismo imali institucije. Ne bismo imali pravo da se borimo političkim sredstvima za njenu budućnost. Ne bismo imali priliku da odlučujemo o sebi.
Ali postoji nešto što je jednako opasno kao poraz. To je uvjerenje da si poražen. Upravo to nam se pokušava prodati već godinama. Ne da Bosna i Hercegovina ne postoji, nego da je preslaba. Ne samo da nema budućnost, nego da je njena sudbina uvijek u tuđim rukama. Ne da nema narod koji je spreman da je čuva, nego da taj narod mora čekati da ga neko drugi zaštiti.
I, nažalost, previše nas je prihvatilo tu priču. Pogledajte samo kako reagujemo.
Neko zaprijeti državnim institucijama i odmah kreće utrka prema ambasadama. Neko proizvede političku krizu i odmah tražimo međunarodnog arbitra. Neko dovede u pitanje budućnost države, a mi čekamo da nam neko iz svijeta objasni šta će se dalje događati. Kao da smo zaboravili jednu jednostavnu činjenicu.
Niko nikada nije više brinuo o Bosni i Hercegovini nego ljudi koji u njoj žive. I niko nikada neće. To nije pesimizam. To je politička realnost. Možeš imati prijatelje. Možeš imati saveznike. Možeš imati podršku. Ali nijedan saveznik neće više željeti tvoj opstanak od tebe samog.
Zato je krajnje vrijeme da prestanemo živjeti od tuđih garancija. Historija nas je dovoljno puta naučila koliko one vrijede kada se sudare s interesima. Još je veći problem što smo, osim što smo počeli vjerovati drugima više nego sebi, počeli i prebrzo zaboravljati.
A narod koji brzo zaboravlja osuđen je da se stalno iznova čudi istim stvarima. Zaboravljamo političke projekte koji traju decenijama. Zaboravljamo šta se govorilo jučer. Zaboravljamo ko je šta radio. Zaboravljamo lekcije koje su prethodne generacije skupo platile. I zato danas mnogi svaki novi napad na državu doživljavaju kao iznenađenje. Kao da se prvi put događa. Kao da ne gledamo iste procese već trideset godina.
Ali možda je najveći problem to što smo počeli miješati političku zrelost i političku naivnost.
Toliko smo željeli biti drugačiji od onih koji šire mržnju da smo ponekad počeli zatvarati oči pred realnošću. Toliko smo željeli dokazati vlastitu otvorenost da smo zaboravili da otvorenost ne znači odustajanje od vlastitih interesa. Toliko smo forsirali priču o multietničnosti da smo je u nekim trenucima počeli tretirati kao zamjenu za ozbiljnu politiku. A to nije suština.
Bosna i Hercegovina jeste multietnička država i u tome nema ništa sporno. Ali ozbiljni ljudi znaju da zajednički život ne funkcioniše zato što ga neprestano izgovaraš. Funkcioniše onda kada postoji snaga države, jasna pravila i spremnost da se zaštiti ono što je zajedničko. Neće Bosnu i Hercegovinu sačuvati parole. Neće je sačuvati ni objave na društvenim mrežama. Neće je sačuvati ni beskrajne rasprave o tome ko je veći patriota. Sačuvat će je ljudi koji rade, grade, organizuju se i preuzimaju odgovornost. A tu dolazimo do možda najvažnije stvari.
Dok mnogi kukaju nad stanjem u društvu, pred našim očima stasava generacija koju uporno potcjenjujemo. Generacija koja nije opterećena istim strahovima kao njihovi roditelji. Generacija koja nije odrasla između ratnih trauma, siromaštva i poratnih iluzija. Generacija koja ne pamti redove za humanitarnu pomoć i koja ne želi da joj orjentir bude migracija. Generacija koja je odrasla u digitalnom svijetu, koja se povezuje, uči i komunicira drugačije nego bilo koja prije nje. I što je najvažnije, generacija koja često pokazuje više hrabrosti nego oni koji je svakodnevno kritikuju.
Njihovi roditelji nosili su težak teret. Iz rata su izašli iscrpljeni. U miru su dočekali privatizacijske pljačke, tranzicijske prevare, korupciju i neispunjena obećanja. Mnogi su se izgubili upravo na tom prelazu između dva vijeka. Između rata koji nisu mogli zaboraviti i mira koji nikada nije ispunio očekivanja. Zato su postali oprezni. Nekada i previše oprezni. Zato su počeli vjerovati da je sigurnije čekati nego djelovati. Da je pametnije šutjeti nego rizikovati. Da je lakše prepustiti drugima odgovornost.
Mladi danas uglavnom nemaju taj teret. Zato ih se mnogi i boje. Jer postavljaju pitanja. Jer ne prihvataju autoritete samo zato što su stari. Jer ne vjeruju da je svaka promjena nemoguća. Jer ne pristaju tako lako na poraze koje im drugi pokušavaju objasniti. Naravno, nisu svi takvi. Ali dovoljno ih je da predstavljaju ozbiljnu šansu.
I upravo tu leži možda najveća odgovornost naše generacije. Ne da mladima držimo predavanja. Ne da ih učimo kako je sve izgubljeno. Ne da ih uvjeravamo kako se ništa ne može promijeniti. Nego da im otvorimo prostor. Da im damo priliku. Da ih usmjerimo. Da im prenesemo iskustvo, a ne vlastite frustracije.
Jer budućnost Bosne i Hercegovine neće odrediti političari koji danas pune naslovnice. Odredit će je ljudi koji danas imaju između 15 i 25 godina.
Ljudi koji tek ulaze u institucije, medije, privredu, tehnologiju, obrazovanje i politiku. Ako oni budu vjerovali u sebe više nego što smo mi vjerovali u sebe, Bosna i Hercegovina ima razloga za optimizam.
Zato je vrijeme da prestanemo govoriti kao poraženi. er nismo poraženi. Vrijeme je da prestanemo čekati da drugi riješe naše probleme. Jer neće. Vrijeme je da prestanemo tražiti opravdanja.Jer ih više nemamo. Nisu nas pobijedili. Nisu nas slomili. Nisu nas uvjerili da ne postojimo. Jedino pitanje koje je ostalo otvoreno jeste hoćemo li sami sebi prestati biti najveća prepreka.
Jer nakon svega što je Bosna i Hercegovina preživjela, najveći protivnik njenoj budućnosti više nije izvan nje. Mnogo češće je u našim glavama. A to je protivnik kojeg možemo pobijediti već danas. Ako odlučimo da je konačno do nas.
