Postoji jedna opasna zabluda koja se kroz historiju mnogo puta pokazala pogubnom, uvjerenje da će pravda sama pronaći put do onih kojima je nanesena nepravda. Kao da dovoljno glasno upozorenje, dovoljno bolna priča i dovoljno suza mogu natjerati svijet da promijeni tok historije.
Neće i ne mogu.
Svijet sluša slabost, ali poštuje snagu. Saosjeća sa žrtvom, ali pregovara sa organizovanijim. Pamti zločine, ali računa interese. To nije pravedno, ali jeste historijska činjenica.
Bošnjaci su narod sa iskustvom koje je obilježeno stradanjima, progonima, masovnim zločinima i pokušajima političkog i fizičkog nestanka. Od osmanskog povlačenja sa Balkana, preko zločina u 20. stoljeću, do UZP-a i genocida u Srebrenici, njihova historija nosi previše grobova i premalo pouka.
Jer najveća tragedija naroda nije samo kada ga neprijatelj napada. Najveća tragedija je kada nakon napada ne izvuče zaključke koji mu omogućavaju da se više nikada ne nađe u istoj poziciji. Bošnjaci to očigledno ne shvataju!
Zato Bošnjaci moraju sebi postaviti pitanje jesu li iz vlastite historije naučili dovoljno?
Narod koji želi opstati mora imati tri stvari. Mora čuvati sjećanje. Mora graditi institucije. Mora znati šta želi i kako postići.
Sjećanje bez organizacije postaje samo spomenik. Institucije bez vizije postaju birokratija. A politika bez cilja postaje beskonačno čekanje da neko drugi riješi tvoje probleme.
Danas gledamo paradoks. Bošnjaci imaju jedno od najjačih iskustava stradanja u modernoj Evropi, ali često djeluju kao narod koji očekuje da mu drugi zaštite ono što sam nije dovoljno zaštitio. Iako ga sva ranija iskustva da drugi ne štiti, nego iskorištava patnju.
U Srebrenici, gradu koji je simbol najvećeg zločina počinjenog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, svjedočimo stalnim pokušajima relativizacije genocida, pritiscima i privođenju ljudi koji čuvaju kulturu sjećanja. Svjedočimo političkom obračunu sa onima koji insistiraju da istina ne bude zamijenjena zaboravom.
U dijelovima Hercegovine, poput Mostara, Stoca i Čapljine, Bošnjaci decenijama ukazuju na diskriminaciju, političku marginalizaciju i pokušaje da se njihov položaj svede na status građana drugog reda. U Mostaru se decenijama vodi borba oko ravnopravnosti i karaktera grada koji bi morao biti simbol zajedničkog života, a ne trajne podjele.
Ali, gdje je odgovor? Gdje je strategija? Gdje je politički plan koji prelazi granice dnevnog ogorčenja?
Jer problem nije u tome što Bošnjaci govore o nepravdi. Svaki narod ima pravo da govori o svojim žrtvama. Problem nastaje kada govor o nepravdi postane jedina politika.
Kuknjava nije strategija. Apel nije državna politika. Žalba međunarodnoj zajednici nije zamjena za vlastitu organizaciju.
Historija ne poznaje narode koji su opstali zato što su cijeli život čekali da ih neko drugi spasi. Opstali su oni koji su svoje traume pretvorili u institucije, svoje žrtve u političku svijest, a svoju ugroženost u organizovan odgovor.
Bošnjaci danas imaju državu Bosnu i Hercegovinu, ali često nemaju dovoljno snažnu svijest da je država projekt koji se mora stalno braniti, politički, institucionalno, diplomatski i društveno.
Najveća opasnost nije samo u onima koji žele slabiju Bosnu i Hercegovinu. Najveća opasnost je u unutrašnjem umoru, u uvjerenju da je dovoljno biti u pravu i čekati da pravda pobijedi.
Ne pobjeđuje uvijek pravda. Bojle reći pravda rijetko pobjeđuje, pitajte Palestince, Venecuelance… Često pobjeđuje onaj ko je organizovaniji. Pitajte Irance!
Bosna i Hercegovina nije opstajala zato što su se njeni neprijatelji predomislili. Opstajala je zato što je bilo ljudi koji su, kada je bilo najteže, imali hrabrosti da preuzmu odgovornost, da se suprotstave i da vjeruju da država nije samo granica na karti nego vrijednost koju neko mora braniti.
Ako jedan narod izgubi hrabrost da brani vlastiti politički prostor, nestat će, a prostor koji je branio lako će pripasti nekom drugom. .
Historija je nemilosrdna prema narodima koji svoje bitke prepuste drugima. Narod može preživjeti poraz. Može preživjeti progon. Može preživjeti i genocid.
Ali teško preživljava trenutak kada izgubi volju i snagu da sam odlučuje o vlastitoj sudbini.
