Amidža je shvatio dedu, ima li ko da čuje u Sarajevu: Država se gradi iz kolektora i prečišćivača, a ne s vrha nebodera!

Admin
5 Min Read

Bosna i Hercegovina država je ozbiljnog potencijala. Prirodni kapaciteti naše zemlje nešto su čime se malo zemalja svijeta može pohvaliti. Prelijepe rijeke, jezera, planine i ravnice bogatstvo su koje bi trebalo značiti blagostanje njenim ljudima.

Ali, sada zaboravite sve ljepote koje ste zamislili, ponukani uvodnim dijelom. Pomislite na kanalizacionu mrežu u riječnim tokovima. Na brda plastike i otpada umjesto planina. Na zarasla polja obogaćena smećem. Sve je opoganjeno – voda, zrak i hrana.

I nisu taj naš potencijal opoganili neprijatelji države. Ne, uradili smo to mi, jer smo zaboravili jednu važnu lekciju. Ni kuća ni država ne grade se odozgo, s krova prema temeljima. Jer, nered napravljen na takav način neminovno će završiti onako kako danas izgledaju naše rijeke.

Taj nered učinit će, recimo, glavni grad poligonom za vježbu nedoraslih arhitekata, građevinara i tajkuna bez vizije, koji misle da kombinacija betona i stakla od Sarajeva ili nekog drugog bh. grada može napraviti metropolu. Vallahi, ne može!

Istanbul, danas jedna od svjetskih prijestonica koja zaslužuje divljenje, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća imao je zgrade, imao je i ljepotu, ali opoganjenu vizijama arhitekata i tajkuna kakve mi imamo danas. Dolazili su ljudi i tada u Istanbul, ali, za razliku od tog vakta, danas iz Istanbula, uz lijepa sjećanja, nose i priču o uređenosti, čistoći, redu i poretku.

Promjena grada na Bosforu nije otpočela s vrha, ni onog političkog ni graditeljskog. Ta promjena počela je bukvalno iz kanalizacije. I postepeno je mijenjala kako Istanbul, tako i cijelu Tursku. Iz blata i đubreta izronili su turistički ljepotan Istanbul i velesila Turska.

A najnevjerovatnije u cijeloj priči jeste to što je injekcija promjena počela u Teheranu, na konferenciji Organizacije islamskih zemalja. Tada je jedan dedo, netom izašao iz rata u kojem je vodio državu ka nezavisnosti i opstanku, umjesto očekivane kritike Zapada, kritikovao muslimanski istok. Bio je to Alija Izetbegović, koji je govorom ostavio nijeme kraljeve, prinčeve i šejhove prisutne na tom skupu.

Dvojica su ga pažljivo slušala i razmišljala o izrečenom. Po povratku kući posmatrali su Istanbul i, gledajući ga, shvatili poruku Izetbegovića. Tada je Istanbul bio bez dovoljno vode, zatrpan smećem, s loše riješenim sistemom kanalizacije. Nešto kao danas Sarajevo i većina gradova u Bosni i Hercegovini, ali ne samo gradova.

Gledajući prljavi grad, Erdogan i njegov politički partner odlučili su mijenjati ga odozdo, sa samog prljavog dna. Bila je to 1994. godina. Danas je 2026. Dakle, trideset dvije godine poslije, Istanbul je car među turističkim ljepotanima. Mnogo Bosanaca i Hercegovaca putuje tamo. I vide ljepotu. Ne vide smeće ni otpadne vode, jer ih nema.

A čovjek koji je zakopao kanalizacioni sistem i osigurao vodu Istanbulu danas je na čelu Turske, jedne od najjačih vojno-političkih sila na svijetu. Nije krenuo s visine, zato tu visinu cijeni i lakše se probija kroz geopolitičke kanale i kanalizacije.

U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, dok ovo pišem, nema zraka. Ima rijeka, ali se pored nje od smrada ne može sjediti. Okruženo je planinama, ali ni na njihovim proplancima nije bolja situacija. Zatrpane su smećem. A otpadne vode s tih planina truju vodu koju pijemo. Prije nekoliko dana bio sam na Vrelu Bosne. Piše jasno: “Voda nije za piće.” Kada sam kao dijete išao tamo, bilo je više vode, pili smo je i niko se nije otrovao.

Zato je poruka, odnosno terapija ovog teksta, vrlo jednostavna. Svima razumljiva. Svako ko se želi ozbiljno baviti politikom u našem društvu morao bi se zakopati u naše blato. Početi ga čistiti, sistematično i bez propagande. Pa preći na otpad i ugledati se na dobre evropske ili turske primjere.

Problem po problem rješavati. Kada se riješi kanalizacija, izgradnjom kolektora i prečišćivača, početi spašavati rijeke, graditi deponije tamo gdje je to moguće i gdje je to najbolje rješenje.

Korak po korak. Trideset godina nije puno. Ako se krene na vakat, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli bi zasjati vrlo brzo.

Ali mora se krenuti iz blata. S visine se ono ne vidi, niti se smrad osjeti.

Nadam se da u Sarajevu ili Bosni i Hercegovini postoji neki politički duet poput Erdogana i Davutoglua, koji će shvatiti poruku dede Alije i razumjeti je kao političar, vjernik i čovjek.

Sve ostalo ići će lakše.

Tagovi#AlijaIzetbegović#RecepTayyipErdoğan#AhmetDavutoğlu#Istanbul#Sarajevo#VreloBosne#Turska#Kanalizacija#Ekologija#Gradonačelnik#RasimBelko
Podijeli ovaj članak
Nema komentara