Kada je trebalo zaštititi nacionalni interes, Mladen Lonić je šutio. Kada je trebalo zaštititi vlastitu političku poziciju, posegnuo je za institutom vitalnog nacionalnog interesa.
Drugog dana ljeta 2026. godine Vlada Unsko-sanskog kantona imenovala je Omera Tahirovića za direktora Uprave policije MUP-a USK. Vladu je tada predvodio premijer iz Narodnog evropskog saveza (NES) Mustafa Ružnić, a za Tahirovića su, uz ministre iz NES-a, glasali i Adnan Habibija i Danko Jakšić, ministri ispred SDP-a.
Problem je u tome što je Tahirović na rang-listi uspješnih kandidata bio predzadnji, dok je Snežana Galić bila prva, sa čak 13 bodova više. Tahirović krajem septembra odlazi u penziju, dok Galić ima još gotovo pet godina do ispunjavanja uslova za penzionisanje.
A onda dolazimo do druge epizode.
U noći između 10. i 11. augusta 2026. godine razriješena je Vlada Mustafe Ružnića, čiju je političku okosnicu, zajedno s NES-om, činio i SDP. Međutim, razrješenje nije prošlo bez političke drame.
SDP-ov dopredsjedavajući Skupštine USK-a Mladen Lonić, koji je već više mandata kantonalni zastupnik i trenutno jedini Srbin u Skupštini USK-a, pozvao se na mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
I ne jednom.
Od početka do kraja postupka.
Tu se, međutim, otvara niz ozbiljnih političkih pitanja.
Gdje je bio vitalni nacionalni interes kada su Lonićeve stranačke kolege Adnan Habibija i Danko Jakšić, zajedno sa premijerom Mustafom Ružnićem, jednoglasno podržali imenovanje Omera Tahirovića za direktora Uprave policije?
Zašto tada nije bilo reakcije?
Zašto Lonić nije otvorio pitanje činjenice da je kandidatkinja Snežana Galić bila prvorangirana i da je, prema rezultatima rangiranja, ostvarila 13 bodova više od Tahirovića?
Zašto tada nije bilo pozivanja na zaštitu nacionalnog interesa?
I konačno – zašto se institut vitalnog nacionalnog interesa aktivira tek kada je ugrožena politička pozicija?
Šta se ovdje zapravo štiti?
Snežana Galić je dugogodišnja policijska službenica, a prema navodima iz javnosti i dostupnim informacijama, tokom svoje karijere obavljala je značajne rukovodeće i operativne poslove u policiji.
Inače, posebno se problematizirala njena uloga u policijskoj akciji „Test“, u okviru koje su privođene osobe povezane sa SDP-om. Upravo taj dio priče zahtijeva posebnu pažnju javnosti i nadležnih institucija, jer se nakon toga, prema navodima iz teksta, Galić našla na drugoj poziciji u policijskoj strukturi.
S druge strane, Omer Tahirović je, uprkos tome što je bio pretposljednji na rang-listi, imenovan za direktora Uprave policije. Njegovo imenovanje podržali su ministri SDP-a i NES-a.
U javnosti su se ranije pojavljivale i tvrdnje o političkim vezama Tahirovića sa SDP-om, kao i navodi o mogućim vezama između njega i Mladena Lonića.
Posebno ozbiljan dio tih navoda odnosi se na priče o mogućim interesnim vezama povezanim sa eksploatacijom i prodajom drveta na području Bosanske Krupe.
Ove tvrdnje nisu činjenice same po sebi i, ukoliko postoje osnovi sumnje, njihovu eventualnu utemeljenost moraju utvrditi nadležni policijski i pravosudni organi.
Ali politička pitanja ostaju.
Jer upravo se na njima mora insistirati kada neko institut vitalnog nacionalnog interesa koristi kao politički mehanizam.
Vitalni nacionalni interes ili stranačko-lični interes?
Ono što je javnost mogla vidjeti na vanrednoj sjednici Skupštine USK-a jeste politički paradoks:
vitalni nacionalni interes jednog Srbina u Skupštini USK-a, Mladena Lonića, navodno štiti vlast u kojoj su do jučer bili i on, i njegovi stranački kolege Habibija i Jakšić, zajedno sa NES-ovim Mustafom Ružnićem.
A kada je riječ o zaštiti konkretnih ljudi i njihovih prava, kriteriji očigledno nisu uvijek isti.
Posebno je pitanje slučaj Dragane Bajrić, sekretarke Skupštine USK-a, za koju se u javnosti navodi da je tokom incidenta verbalno i fizički napadnuta, nakon čega je intervenisala hitna pomoć. Istovremeno, prema navodima iz teksta, nije intervenisala policija kojom rukovodi Omer Tahirović, dok je resorni ministar u tom trenutku bio Adnan Habibija.
Zato se danas s pravom može postaviti pitanje:
Ako je vitalni nacionalni interes zaista princip, zašto se isti kriterij ne primjenjuje uvijek i prema političkim partnerima, vlastitim ministrima i institucijama?
Jer nacionalni interes ne bi smio biti prekidač koji se uključuje onda kada političaru odgovara.
Ne može isti institut jednom biti „zaštita naroda“, a drugi put politički štit.
Na kraju, ostaje pitanje koje javnost ima pravo postaviti:
Da li je u ovom slučaju zaista riječ o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa ili o zaštiti stranačko-ličnog interesa i političkog opstanka?
Ako se vitalni nacionalni interes koristi selektivno – kada treba sačuvati vlastitu poziciju, a zanemaruje kada su u pitanju odluke vlastitih političkih partnera – onda se ozbiljno dovodi u pitanje njegova svrha.
Jer vitalni nacionalni interes nije stranačka iskaznica.
Niti bi smio biti politički alat za preživljavanje na vlasti.
A najmanje bi smio služiti tome da se jedni pripadnici naroda „brane“ kada to odgovara političkom interesu, dok se drugi prešutno puštaju niz vodu.
Ako je princip – neka bude princip uvijek.
Ako je interes – onda ga treba nazvati pravim imenom.
