Piše: Armin Sijamić
Proteklih dana Venecuela je više puta bila u fokusu američke i međunarodne javnosti, a sve zbog poteza administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa, iako se čini da se u južnoameričkoj državi ništa bitno ne dešava i da sve ide svojim tokom.
U kratkom vremenu Venecuela je više puta bila udarna vijest na stranicama mnogih medija i to ne samo zbog toga što tokom ljeta nema važnih vijesti i neke teme postaju „važnije“ nego obično.
Prvo je Trump neodređeno odgovorio gdje se troši novac, milijarde dolara, od venecuelanske nafte, čija se prodaja odvija pod kontrolom američkih vlasti od kada su Sjedinjene Države svrgnule venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa početkom ove godine.
Zatim je Trump na društvenim mrežama objavio prikaz Venecuele kao 51. američke države, bez davanja detalja. Ta poruka, koja se savršeno uklapa u Trumpov politički stil, bila je jasna – Sjedinjene Države kontrolišu naftom najbogatiju državu svijeta i upravljaju tamošnjim procesima.
Jučer je o Venecueli govorio i američki državni sekretar Marco Rubio, specijalista za Srednju i Južnu Ameriku i neprijatelj tamošnje ljevice.
Rubio je obično u izjavama puno umjereniji od Trumpa, a jučer je govorio hoće li i kada Venecuela imati izbore, odnosno kada bi aktuelna predsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez mogla testirati svoju popularnost pred biračima.
Šef američke diplomatije je bio oprezan u davanju procjena, ali je rekao da će izbori biti održani. Nije dao tačan datum kada bi se to moglo desiti, objašnjavajući da se dosta toga mora pripremiti, počevši od političkih pa sve do tehničkih pretpostavki. „Morate imati istinsku slobodu štampe. Morate imati višestranačko učešće. Morate imati nacionalno pomirenje. Morate imati izbornu komisiju koja će precizno prebrojati glasove“, rekao je.
Delcy Rodríguez u (ne)mogućoj misiji
Da je Maduro bio izdan od dijela svojih ljudi nije tajna. Ono što još uvijek ostaje za javnost otvoreno pitanje jeste lista učesnika u tom činu, iako se najviše prstom upire u vojne i policijske strukture. Ponašanje vojske i policije tokom upada američkih snaga u Caracas nedvojbeno ukazuje da se odgovorni moraju tražiti i na tim adresama.
Maduro, iako je u američkom zatvoru, oglasio se nekoliko puta i pozvao građane da vjeruju u sadašnje državno rukovodstvo, čak i nakon što je nedavni razorni zemljotres donio katastrofu Venecueli i kada vlast nije najbolje odgovorila.
Delcy Rodríguez je početkom ove godine dobila težak zadatak: zadovoljiti Trumpove zahtjeve, držati daleko od vlasti opoziciju koju je Washington godinama podržavao, dobiti novac od prodaje venecuelanskih resursa i zadržati podršku ljudi koji stoje iza vladajuće Ujedinjene socijalističke partije Veneceuele (PSUV), na čijem je čelu oteti predsjednik i koja traži inspiraciju u djelima i riječima bivšeg predsjednika države i šefa partije – Huga Rafaela Cháveza Fríasa.
Jedan vjerni sljedbenik Cháveza smatra da je sadašnja politika Delcy Rodríguez iako iznuđena, ipak na tragu venecuelanskih revolucionara. Francisco José Ameliach Orta je potpredsjednik PSUV-a, ali i bivši vojnik, historičar, dugogodišnji političar i kako sam za sebe kaže „ekspert za izbore“ u Venecueli. Njemu su Sjedinjene Države 2017. godine uvele sankcije.
Sudbina države i lidera
U članku koji je objavio na svojoj web stranici, a koji je prenio i provladin Telesur poprativši ga s fotografijom Delcy Rodríguez s desnom rukom u gipsu, Ameliach navodi da otmica Madura „prisiljava nas da reaktiviramo doktrinu nacionalnog opstanka koja se direktno povezuje sa dva najpragmatičnija trenutka u našoj historiji: geopolitičkom lucidnošću Simóna Bolívara 1825. godine i strateškim ‘za sada’ Huga Cháveza 1992. godine.“
Ameliach cilja na dva historijska događaja. Prvi se odnosi na odluku Bolívara da izbjegne rat protiv Svete alijanse i modifikuje svoje stavove, prilagodi ih okolnostima i tako spasi narod i projekt „Velike Kolumbije“ od uništenja, tražeći povoljni momenat za realizaciju svojih ideja. Drugi se odnosi na odluku Cháveza da 1992. godine položi oružje „za sada“, kako bi izbjegao bratoubilački rat kada je dizao pobunu, da bi se popeo na vlast sedam godina kasnije.
Ovaj venecuelanski političar kaže da je pristajanjem na diktat Washingtona, po receptu „za sada“, državno rukovodstvo zemlju spasilo od američke vojne intervencije, a što se samo par mjeseci nakon toga pokazalo kao strateški dobra odluka. Ameliach kaže da su ratovi na Bliskom istoku Venecueli dali dodatnu relevantnost, jer je nafta postala poluga kojom se Caracas može služiti u „asimetričnim pregovorima“ s Washingtonom unutar postojećih „ograničenja“.
On vjeruje da ratovi na Bliskom istoku Caracas stavljaju u bolji položaj kod Washingtona i da to valja iskoristiti, citirajući Bolívara da „moramo naučiti gubiti na početku da bismo kasnije pobijedili.“
„Prisilni pregovori iz 2026. godine, daleko od toga da su izdaja suverenog naslijeđa, najčistija su primjena političkog realizma. Baš kao i 1825. i 1992. godine, povlačenje pred nadmoćnom silom kada se posjeduje karta od globalnog značaja, poput najvećih svjetskih rezervi nafte u vrijeme rata na Bliskom istoku, način je da se garantuje da će Republika nastaviti postojati sutra“, zaključuje.
Ovakva poruka može se istovremeno razumjeti i kao naivno i kao strateško promišljanje. Ali, šta je venecuelanskoj vlasti i PSUV-u drugo preostalo? Protekli mjeseci su pokazali da malo ko brine za Venecuelu, Venecuelance ili međunarodno pravo. Međutim, napisano sumira ono što Chávezove pristalice, koji se sjećaju svog vođe, možda planiraju uraditi – „čuvati vatru“ ideje dok jedni rade ono na šta su primorani i dok drugi nastoje da Venecuelu potčine svojim i tuđim interesima. Delcy Rodríguez očito ima ulogu na obje strane.
