U osvit zime 2024. godine, negdje u Vogošći, Murat Tahirović i moja malenkost napravili smo dogovor da pokušamo animirati žrtve genocida i ratnih zločina, boračke i druge civilne organizacije, a sve s ciljem da pred zgradu Suda i Tužilaštva BiH izvedemo 50 do 70 hiljada građana i tražimo da se odustane od pokušaja izjednačavanja strana u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Obećali smo tada jedan drugom da popuštanja neće biti i da ćemo istrajati. Prvi pokušaj, u kojem smo akciju krenuli provoditi sa nivoa kantona nije do kraja bio uspješan, ali su nam neki odgovori dali snagu da krenemo drugim pravcem.
Bio je 11. decembar 2024. godine, kada se u hotelu Holiday okupilo desetak udruženja različitih profila, ali u istoj misiji. Osvijetliti put istini i pravdi i natjerati Tužilaštvo i Sud BiH da tretira stvarne zločine, umjesto izmišljenih procesa.
Zaključci sa ovog sastanka, uz doradu su ubrzo postali deklaracija.
Na sastanak 15. januara došli su i predstavnici četiri krovne boračke organizacije, svi sa pečatima, jer je na kraju sastanka potpisana i Deklaracija sa zahtjevima svih. Istini za volju, zbog sujete se na tom sastanku jedino nije pojavilo Udruženje generala BiH, ali to je sporedni detalj s obzirom na razvoj ove priče.
Nakon sastanka na kojem je potpisana Deklaracija, održana je prilično posjećena konferencija za medije i poruka je odaslana. Bilo je vrijeme za operativni rad.
Murat Tahirović, kao neko s najviše znanja i iskustva u cijelom procesu imao je zadatak da traži i dogovara sastanke s onima koje smo naveli u Deklaraciji. Prvi koji se odazvao bio je nagazna mina, ali to ćemo saznati prekasno.
Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH prvi je odgovorio na zahtjev, a sastanak je održan 29. januara i na njemu je Bećirović nedvosmisleno dao podršku projektu, svjestan njegove važnosti.
Uslijedili su nakon toga sastanci u Klubu Bošnjaka Doma naroda PSBiH, zastupničkim klubovima SDP BiH, SDA, NES, Naprijed, dogovarali se sastanci sa Željkom Komšićem, Demokratskom frontom, tražile međunarodne organizacije…
Sastanak s Klubom BošnjakaA onda se desio telefonski poziv. Ne mogu se sjetiti koliko poslije sastanaka u Parlamentu BiH, ali nije to bio neki vremenski odmak. S druge strane Murat Tahirović otvara priču o projektu organizovanja skupa. I vrlo brzo zatvara riječima: “Znaš, zvali su me iz Kabineta Denisa Bećirovića, oni misle da treba stopirati projekat, da sad nije vrijeme za to…”.
Na riječi stopirati izgubio sam i sluh i razum. Znam da smo u nekom trenutku Murat i ja počeli psovati jedan drugom i onda je neko poklopio. Desetak minuta poslije, Murat zove ponovo i govori “ma hajde idemo”.
Ali, nismo otišli dalje, nismo milimetra makli od učmalosti politike Denisa Bećirvoića. Murat je u narednom vremenu izbjegavao ne samo mene, nego i ljude iz drugih udruženja. Priča je polako i po zahtjevu Denisa Bećirovića umirala.
Član Predsjedništva BiH, ratni dezerter, Titov komunista Denis Bećirović, koji vjerovatno još tuguje za Jugoslavijom odlučio je sabotirati skup koji je trebao spriječiti neopravdan, nasilnički progon svih preostalih živih pripadnika Armije i MUP-a RBiH!
Taj politički nehljeb danas, a koincidencijom se poklopilo s ovim tekstom, traži od Ustavnog suda BiH da zaštiti simbole Armije RBiH! A prodao je borce, komandante, heroje te Armije, MUP-a, ali i rukovodstvo same Republike Bosne i Hercegovine.
Bećirović prodao, za svoj politički cilj. Murat izdao i svoje saborce i mene, a nemalo smo puta radili dobre stvari po pitanju ratnih zločina. Nisam imao nikakav politički motiv. Prvi moj motiv bio je Vitežanin koji robija 15 godina u Vojkovićima, za zločin koji mu je napakovao tužilac Ivan Matešić. I svi drugi, koje vrebaju Milanko Kajganić, Ivan Matešić i slični.
I Bećirović, Tahirović i njihov pomagać su me spriječili da bar pokušam, a uz podršku gore nabrojanu, spriječiti neki novi takav slučaj!
A nisu bili sami, bio je s njima i čovjek kojeg prije nisam poznavao. Iz Tuzle je i predstavlja se predsjednikom Unije JOB-a BiH. Zove se Munib Efendić. Sokolio je, bio tu, hvalio se prijateljstvom s Bećirovićem i obećavao njegovu podršku, a tek godinu poslije saznao sam da je uz Murata bio ključ sabotaže!
Gledao sam proteklih dana upakovano političko ruglo kako hoda herojskim Bužimom i u državnim kolima se penje na Galicu. On ko biva odaje počast i dolazi na mjesta herojstva pripadnika Armije i MUP-a RBiH.
Da ima obraza i časti nikada i nigdje više ne bi otišao ni na spomenike ni među žive borce. Jer, na spomenike idu oni koji su spremni poginuti za državu, a ne dezerteri. Među žive borce, komandante idu oni koji su ih spremni zaštititi od progona zbog činjenice da su oni štitili nas!
Denis je najozbiljniji takav pokušaj sabotirao, a svi drugi izuzev njegovih pijuna bili spremni na odricanje da priča uspije. I SDA i SDP i NiP i NES, Naprijed… i svi u Klubu Bošnjaka i svaki predstavnik u koaliciji udruženja koja su krenula u ovaj projekat.
Jednom dezerter, uvijek izdajnik! I ne treba imati dileme, pokazao je djelima da mu je politička slika bitnija od pripadnika Armije i MUP-a RBiH!
