(Patria) – Ljudi stare i umiru, ali na Balkanu vrijeme stoji, piše britanski novinar i autor Ed Vulliamy u autorskom tekstu za The Guardian, nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, prenosi N1.
Novinar koji je izvještavao o ratu u Bosni i Hercegovini i kasnije svjedočio protiv Mladića u Hagu upozorava da je bivši komandant VRs umro, ali da ideologija koju je provodio i dalje živi.
Neprijateljstvo prema “drugima”
Ratko Mladić, koji je u četvrtak preminuo u pritvoru u Hagu u 84. godini, i dalje je heroj u dijelu bh. entiteta Republika srpska i Srbije, piše Vulliamy.
“Previše Srba, u čije je ime Mladić provodio masovna ubistva pripadnika drugih naroda – uglavnom Bošnjaka muslimana i Hrvata katolika – obožava ga i oplakuje njegov odlazak”, navodi autor.
Od završetka rata u Bosni i Hercegovini, podsjeća, Mladićev lik pojavljivao se na plakatima, fasadama, u domovima i na zastavama fudbalskih navijača.
Navijači Crvene zvezde obilježili su njegovu smrt na utakmici protiv Viktorije Plzen transparentom: “Generale: Vječna ti slava. Hvala.”
Bivši predsjednik Rs Milorad Dodik uputio je saučešće Mladićevoj porodici i poručio da Rs “neće zaboraviti njegovu ulogu”, opisujući ga kao komandanta koji se borio za slobodu srpskog naroda i predvodio “časnu Vojsku Rs”.
Nasuprot tome, Vulliamy piše da je tokom više od tri decenije od završetka rata bilo malo izvinjenja žrtvama Mladićevih zločina i da nije došlo do stvarnog suočavanja s njihovim naslijeđem.
Vulliamy dalje piše da su u Rs i dalje prisutni poricanje, opravdavanje počinjenih zločina i neprijateljstvo prema “drugima”.
Jedan njegov prijatelj iz BiH opisao mu je stanje riječima: “Još uvijek svakodnevno živimo s tim naslijeđem. Slušamo Rs, Dodika, (predsjednika Srbije Aleksandra) Vučića – iste stare laži, isto staro poricanje”.
Vulliamy posebno govori o Bošnjacima i Hrvatima koji su se nakon rata vratili u Rs, tvrdeći da javno veličanje Mladića za njih predstavlja nastavak zastrašivanja u sredinama u kojima su članovi njihovih porodica ubijani ili protjerivani.
Vulliamy je tokom rata izvještavao iz Bosne i Hercegovine, a 2012. godine svjedočio je protiv Mladića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. U tekstu se prisjeća Mladićevog pogleda iz sudnice.
Nakon što ga je pogledao dok je izlazio na mjesto za svjedoke, navodi Vulliamy, Mladić ga tokom višesatnog svjedočenja o zločinima koje su počinile snage pod njegovom komandom više nije pogledao u oči.
“Ulijevao je strah svakome ko mu se našao u blizini – i znao je to”, piše Vulliamy.
Mladića opisuje kao vojni dio “nesvetog trojstva” u kojem su političke figure bili tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević i lider bosanskih Srba Radovan Karadžić.
Prema Vulliamyju, Milošević je oživio ideju “velike Srbije”, koju autor opisuje kao oblik nacionalističkog fašizma zasnovanog na stvaranju teritorija na kojima bi živjeli samo Srbi, dok bi drugi bili protjerani ili ubijeni, a tragovi njihove kulture i religije izbrisani.
Ako su Milošević i Karadžić predstavljali političku stranu tog projekta, Vulliamy Mladića vidi kao čovjeka koji ga je vojno provodio.
Vulliamy naglašava da je Mladić bio prije svega vojnik, profesionalni oficir Jugoslovenske narodne armije, ali i čovjek koji je razumio posljedice političkih ciljeva koje je trebalo ostvariti.
Podsjeća na transkripte sjednica Skupštine bosanskih Srba koji su korišteni kao dokaz u Hagu, a koji pokazuju da je Mladić još 1992. upozoravao političko rukovodstvo na ono što bi značilo razdvajanje stanovništva.
“Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati sito da prosijemo pa da samo Srbi ostanu ili da propadnu Srbi, a ostali da odu… Ljudi, to bi bio genocid”, upozorio je tada Mladić.
Nije bila samo Srebrenica
Tri godine kasnije, snage pod njegovom komandom počinile su genocid u Srebrenici.
Mladić je 2017. osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Presuda mu je pravosnažno potvrđena 2021. godine.
Vulliamy odbacuje ideju da je presuda donijela “zatvaranje poglavlja” žrtvama: “Takvo ‘zatvaranje’ nije moguće sve dok se Mladić slavi.”
Navodi i da je razumljivo što je nakon Mladićeve smrti pažnja ponovo usmjerena na genocid u Srebrenici, gdje je u julu 1995. ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ali, naglašava, nije bila samo Srebrenica. Srebrenicu opisuje kao kulminaciju godina ubistava, progona, zatvaranja, seksualnog nasilja i protjerivanja širom Bosne i Hercegovine.
Podsjeća na Foču i Višegrad, Rogaticu, Vlasenicu, Sokolac, Bijeljinu, Brčko, Kozarac, Sanski Most i Ključ, kao i na opsadu Sarajeva.
Mladić je pravosnažno proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje, terorisanje stanovništva Sarajeva kampanjom granatiranja i snajperskog djelovanja te uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Vulliamy zatim iznosi jednu od najoštrijih teza svog teksta – da je Mladić ostvario veliki dio onoga što je namjeravao postići.
On tvrdi da je međunarodna zajednica Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. bosanskim Srbima ostavila veliki dio teritorije za koju su njihove političke i vojne strukture tokom rata vodile kampanju progona, ubistava i etničkog čišćenja.
Vulliamy pritom kritikuje i tadašnje bošnjačko političko rukovodstvo zbog prihvatanja sporazuma u trenutku kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine, prema njegovoj ocjeni, napredovala na terenu.
Autor iznosi i tezu da su rat i progoni utjecali na sam karakter bosanskog islama, potiskujući ono što opisuje kao tradicionalno opušteniji bosanski izraz prema naglašenijem identitetskom i polemičkom određenju.
Za Vulliamyja, međutim, najvažniji dokaz trajnosti Mladićevog naslijeđa jeste obožavanje koje on i nakon smrti uživa. Njegovu misiju stvaranja etnički “čiste”, fašističke “velike Srbije” opisuje kao ideju koja i dalje postoji “kao san i plan”.
Javno veličanje Mladića, smatra, nastavlja zastrašivati uglavnom Bošnjake i manji broj Hrvata koji su se vratili živjeti u mjesta u kojima su članovi njihovih porodica ubijani.
Vulliamy smatra da bi Mladićeva sahrana mogla reći više o njegovom naslijeđu nego sama smrt. Podsjeća da su pojedini zvaničnici u Srbiji pozvali da Mladić bude sahranjen uz državne i vojne počasti i da bude proglašen dan žalosti.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da će pitanje sahrane prepustiti Mladićevom sinu Darku i porodici.
Upravo način na koji će Mladić biti ispraćen, prema Vulliamyju, pokazat će koliko snažno njegovo političko i ideološko naslijeđe i dalje živi.
“Prije svega, Mladić je uspio i u smrti, kao što je uspijevao za života, zbog obožavanja koje i dalje izaziva”, piše Vulliamy.
Ratko Mladić nije mogao pobjeći smrti. Ali Vulliamyjeva poruka jeste da ideologija koju je vojno provodio nije umrla zajedno s njim.
“Mladić je mrtav, ali živi”, zaključuje Ed Vulliamy u autorskom tekstu za The Guardian.
