Nema medija koji danas 12. jula nije napisao tekst pod naslovom ‘Kako živi grad kojeg se sjećamo jednom godišnje’ i tako 31 godinu zaredom!
Srebrenica dan nakon 11. jula ponovo ostaje sama. Kada se ugase kamere, kada odu delegacije i utihnu njihove rotacije, kada se završe govori i polože vijenci, ostaje grad sa svojim stanovnicima, njihovim tišinama i svakodnevnom borbom za opstanak.
Svake godine pišemo gotovo iste tekstove. U njima se ponavljaju iste slike, prazne ulice, malobrojni stanovnici, odlazak mladih, tišina nakon komemoracije. Pišemo o gradu koji se 11. jula napuni ljudima, a već 12. jula vrati u svoju stvarnost. I onda se ponovo vratimo za godinu dana i napišemo isto.
A možda bi nas trebalo biti stid što toliko dugo samo opisujemo propadanje jednog grada, a tako malo činimo da se nešto promijeni.
Srebrenica nije samo mjesto sjećanja. Nije samo datum u kalendaru, nije samo mjesto gdje jednom godišnje dolaze političke delegacije i međunarodni zvaničnici. Srebrenica je grad u kojem ljudi žive svaki dan ili pokušavaju živjeti.
Dok se 11. jula govori o žrtvama genocida i obećava da se zločin neće zaboraviti, 12. jula počinje druga borba, borba živih da ostanu.
Borba protiv odlaska, neimaštine, političke zapuštenosti i osjećaja da su zaboravljeni čim posljednji autobus napusti Potočare.
Više od tri decenije nakon genocida, Srebrenica i dalje čeka da riječi zamijene djela. Da sjećanje ne bude samo ceremonija, nego obaveza. Da mladi imaju razlog ostati, da povratnici imaju sigurnost, da život ne bude samo hrabrost pojedinaca.
Jer nije dovoljno jednom godišnje reći “nikad nećemo zaboraviti”. Ako zaboravljamo ljude koji danas žive tamo, ako ih ostavljamo same između dva 11. jula, onda naše riječi ostaju samo još jedan govor koji će se ugasiti zajedno s kamerama.
Srebrenica ne treba sažaljenje. Treba priliku. Treba odgovornost. Treba da prestanemo pisati iste tekstove i počnemo stvarati drugačiju stvarnost. Pa, makar i 31 godinu poslije.

