Piše zastupnik u Skupštini KS Muamer Bandić
Smrt presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, čovjeka koji je ostao simbol najtežih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, uključujući genocid u Srebrenici u kojem je ubijeno više od osam hiljada Bošnjaka, u svakom civiliziranom i demokratskom društvu trebala bi biti tek fusnota u historiji.
Ali na Balkanu, očigledno, ni smrt presuđenog zločinca ne može proći bez političke poruke.
A ta poruka, prema najavi ministra pravde Republike Srbije Nenada Vujića da bi Mladić mogao biti sahranjen uz najviše državne počasti, nije ni slučajna ni bezazlena.
Naprotiv. Ona je brutalno jasna.
Ako se presuđeni ratni zločinac ispraća državnim počastima, onda se ne ispraća samo čovjek. Ispraća se ideologija koju je predstavljao.
To je trenutak u kojem historija prestaje biti prošlost i postaje politička sadašnjost.
Ako nas Bošnjake ovakve poruke zvaničnog Beograda ne vrate u surovu političku realnost, onda je krajnje vrijeme da se zapitamo u kakvim mi iluzijama živimo? Jer narod koji, nakon svega što je preživio, još uvijek odbija prepoznati jasne poruke, ne može očekivati da će ga od novih pogroma zaštititi međunarodne deklaracije ili prazne floskule iz Brisela.
Ovo nije pitanje jedne sahrane
Sahrana Ratka Mladića, ako bude organizirana uz državne počasti, nije privatni porodični čin. Državne počasti su politička poruka i jasan državni stav.
Upravo zato ovaj događaj treba posmatrati mnogo šire od samog čina sahrane.
Prva implikacija je pitanje odnosa države Srbije prema naslijeđu politike i struktura koje su stajale iza ratnih zločina.
Jer kada država odaje počast čovjeku koji je pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže ratne zločine, onda se mora postaviti pitanje šta se zapravo veliča, čovjek ili ono što je predstavljao?
Druga poruka još je opasnija.
Ona govori da Srbija ni danas nije spremna napraviti jasan i nedvosmislen civilizacijski otklon od politike devedesetih, njenih ciljeva, mitova i obrazaca djelovanja.
A upravo je to ono što Bošnjaci više ne smiju ignorirati.
Jer problem nije mrtvi zločinac. Problem je ideologija koja preživljava Mladića i čiji je on centralni mit.
Problem je društveni ambijent u kojem ratni zločinac može postati predmet nacionalnog ponosa, a njegove žrtve politički problem, a tada se genocid relativizira, presude međunarodnih sudova osporavaju, a zločinci predstavljaju kao heroji.
I problem je kada se od Bosne i Hercegovine očekuje da sve to posmatra kao “regionalne nesuglasice“ i da, zarad nekakve lažne stabilnosti, šuti i prihvata ovakvo stanje kao normalnost.
Bošnjaci više nemaju pravo na političku naivnost
Nakon svega što se dogodilo devedesetih godina, Bošnjaci više nemaju luksuz političke naivnosti. Naša država ne smije svoju sigurnost graditi na pretpostavci da su svi politički akteri dobronamjerni.
Ne smije međunarodnu politiku zasnivati na lijepim riječima, dok istovremeno zanemaruje konkretne poteze država i političkih centara moći. Niti smijemo vjerovati onima koji od nas traže da zaboravimo prošlost, a istovremeno odbijaju jasno osuditi ideologiju koja je proizvela tu prošlost i koja kreira sadašnjost
Bosna i Hercegovina mora naučiti razlikovati mir od privida mira. Mir nije puko odsustvo rata. Mir je političko stanje u kojem se ratni ciljevi ne pokušavaju ostvariti drugim sredstvima. Mir je kada se poštuju granice, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Mir je kada se presuđeni ratni zločinci ne pretvaraju u nacionalne heroje. I mir je kada se žrtva ne tjera da se izvinjava zato što podsjeća na zločin.
U vremenu političkog haosa najlakše je prepoznati ko je ko
Živimo u svijetu u kojem su se poremetili gotovo svi politički kriteriji. Vrijednosti se relativiziraju. Istina se prilagođava interesima. Savezništva traju dok traju interesi, a politički principi često vrijede samo do prvog sastanka iza zatvorenih vrata.
Ali u toj općoj političkoj kakofoniji postoji jedna gotovo nevjerovatno jasna i nedvosmislena izvjesnost. Dovoljno je pogledati ko će sve žaliti za ovim zločincem. Ko će nad njegovim grobom govoriti o “heroju“.
Ko će ga predstavljati kao žrtvu, prešućivati njegove zločine, relativizirati genocid. Ko će pokušati izjednačiti žrtvu i zločinca.
I ko će, s druge strane, imati dovoljno moralne hrabrosti da kaže ono što je već odavno utvrđeno presudama međunarodnih sudova: Ratko Mladić nije bio heroj. Bio je ratni zločinac pravosnažno osuđen za najteže zločine. I tu je linija razgraničenja.
Ne između naroda, nego između civilizacije i barbarstva. Između istine i laži. Između poštovanja prema žrtvama i veličanja njihovih egzekutora.
A gdje su naši “evropski partneri“?
Postoji još jedna, možda najvažnija lekcija.
Ovaj trenutak treba biti gorka politička opomena svima koji su godinama Bošnjacima prodavali priču o “reformiranim“, “evropskim“ i “demokratskim“ političkim snagama u Srbiji, uvjeravajući nas da je prošlost završena i da će nas upravo takvi partneri, zajedno s njima, uvesti u Evropsku uniji.
A onda, kada se pojavi pitanje odnosa prema ratnom zločincu, masovnim grobnicama, genocidu i presudama međunarodnih sudova, maske počinju padati. Tada postaje jasno ko je zaista prekinuo s politikom devedesetih, a ko je samo promijenio politički jezik.
Evropa se ne dokazuje zastavom Evropske unije. Evropa se dokazuje odnosom prema žrtvi i zločinu. Ne može neko istovremeno govoriti o evropskim vrijednostima i praviti heroja od čovjeka osuđenog za genocid.
Ne može se istovremeno govoriti o pomirenju i veličati one koji su to pomirenje svojim zločinima uništili, niti se može tražiti evropska budućnost bez suočavanja s balkanskom prošlošću.
Zato ovo nije samo priča o Mladiću.
Ovo je priča o nama. O našoj političkoj zrelosti. O tome jesmo li konačno spremni gledati stvarnost onakvom kakva jeste, a ne onakvom kakvom bismo željeli da bude.
Jer najveća opasnost za jedan narod nije kada neprijatelj pokaže svoje lice. Najveća opasnost je kada mu mi, iz političke naivnosti, počnemo vjerovati da opasnosti nema.
Sahrana ratnog zločinca možda će trajati jedan dan. Ali politička poruka koju šalje takav čin susjedne nam države, trajat će decenijama. Zato je vrijeme da prestanemo živjeti u iluzijama.
Vrijeme je da pamtimo. Vrijeme je da prepoznajemo.
I, prije svega, vrijeme je da konačno naučimo ko nam govori istinu, ko nam prodaje iluziju, i ko nas ponovo pokušava uvjeriti da zločinac može biti heroj. I od takvih (ne)ljudi ne očekujmo ništa dobro!
