Piše: Nermin Hodžić
Priča o ljiljanima koju ovih dana gledamo širom Bosne i Hercegovine nije samo priča o jednoj zastavi. To je priča o tome kako jedna nova generacija prihvata simbol koji nije sama stvarala, ali ga je izabrala kao svoj. Nimalo ne umanjujući značaj državne zastave Bosne i Hercegovine i respekt koji joj pripada.
Zajedno s uspjehom nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine ponovo su postali vidljivi i ljiljani. Na tribinama, balkonima, automobilima i društvenim mrežama. Ne zato što ih je neko organizirano promovirao, nego zato što su ih ljudi sami izabrali. Upravo u tome leži možda i najzanimljivija društvena pojava ovog Svjetskog prvenstva.
Još je zanimljivije što ih danas s najvećim ponosom nose mladi ljudi. Generacija koja nije živjela pod zastavom Republike Bosne i Hercegovine i koja rat poznaje samo iz porodičnih priča, udžbenika i dokumentarnih filmova. Zato vrijedi postaviti jednostavno pitanje: zašto su upravo oni izabrali ljiljane?
Odgovor ne treba tražiti samo u posljednje tri decenije. Ljiljani nisu nastali 1992. godine. Oni pripadaju mnogo starijoj bosanskoj historiji i simbolici. Iz srednjovjekovne bosanske heraldike postali su dio državnih obilježja moderne međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Upravo je zastava s ljiljanima 22. maja 1992. godine prvi put podignuta ispred sjedišta Ujedinjenih nacija u New Yorku.
Daytonski sporazum donio je novu zastavu i novu političku stvarnost. Promijenjena su državna obilježja, ali ne i odnos ljudi prema simbolima. Jer simboli ne žive zahvaljujući ustavima, zakonima ili međunarodnim sporazumima. Njihovo mjesto u kolektivnom pamćenju određuju ljudi i njihova duboka emocija.
Mnogi Bosanci Hercegovci, posebice Bošnjaci, ljiljane doživljavaju kao simbol historijskog kontinuiteta bosanske državnosti, dok ih drugi gotovo isključivo posmatraju kroz prizmu rata. Zato su godinama bili predmet političkih sporova, zabrana i različitih tumačenja.
To, naravno, ne znači da će nestati različita tumačenja ljiljana niti da će svi u njima vidjeti isto. Ali pokazuje da se njihovo značenje više ne može svesti isključivo na ratnu simboliku. Društvo je, čini se, počelo stvarati i nova značenja.
Ovih dana dogodilo se nešto što politika nije mogla proizvesti. Nova generacija vratila je ljiljane bez namjere da obnavlja stare rasprave. Jednostavno ih je prihvatila kao svoje i ponijela na stadione da bodri reprezentaciju.
Ljudi se, naime, ne poistovjećuju sa simbolima zato što im je to neko propisao niti zato što ih je na to obavezala politika. Poistovjećuju se onda kada u njima prepoznaju dio vlastitog identiteta, vlastitog iskustva ili vlastite nade.
Prije izvjesnog vremena napisao sam da neke simbole nosimo, a neki simboli nose nas. Razlika nije samo stilska. Simbol koji samo nosimo može se promijeniti zajedno s političkim okolnostima ili prolaznim trendovima. Simbol koji nosi nas postaje dio načina na koji razumijemo sebe i zajednicu kojoj pripadamo. On više nije samo znak na zastavi ili grbu. Postaje dio identiteta.
Vjerivatno su baš zato ljiljani ovih dana ponovo postali toliko prisutni. Zato što se jedna nova generacija u njima prepoznala. U tom činu prepoznavanja i poistovjećivanja krije se njihova stvarna snaga.
Promijenio se i navijački repertoar. Godinama je stadionima odzvanjala pjesma: „Bosnom behar probeharao, mene život razočarao.“ Danas reprezentaciju prati pjesma „Poljem se širi miris ljiljana“. Kao da se zajedno s pjesmom promijenilo i raspoloženje: od razočarenja i frustracije do nade i ponosa.
Ni sama reprezentacija nije slučajno nosilac takve emocije. Čine je mladi ljudi različitih nacionalnosti, od kojih su mnogi odrasli u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama, ali su odlučili igrati za zemlju svojih roditelja i svojih korijena. U tome vide smisao. A upravo smisao je nešto za čim ljudi tragaju cijelog života.
Zato, utakmica protiv Sjedinjenih Američkih Država ima značenje koje nadilazi rezultat. Nju smo već dobili. Važniji od samog ishoda i odnosa datih i primljenih golova, bit će prizor hiljada mladih ljudi, od Sarajeva do St. Louisa, od Bihaća do Malmöa, od Tuzle do Beča, koji nose zastavu s ljiljanima, naporedo sa aktuelnom zastavom Bosne i Hercegovine. Onu s ljiljanima nisu upoznali kroz vlastito iskustvo, ali su je sami izabrali.
Činjenica da je jedna generacija, neopterećena vlastitim ratnim iskustvom, u ljiljanima pronašla simbol s kojim se može poistovjetiti, jedan je od najupečatljivijih društvenih fenomena nastalih u euforiji našeg prisustva na Svjetskom prvenstvu u nogometu.
Ljiljani se, zapravo, nisu vratili. Oni su sve vrijeme bili dio naše historije. Novo je to što ih je jedna nova generacija ponovo izabrala kao dio vlastitog identiteta. Time se nije promijenila njihova historija, ali jeste način na koji ih danas doživljavamo.
Možda se zato ovih dana nisu vratili samo ljiljani. Vratila se i potreba jedne nove generacije da u vremenu društvenih kriza i podjela, izazova i kušnji, pronađe simbol s kojim se može poistovjetiti, a koji budi duboku emociju i ne samo podsjeća na prošlost koju nisu izravno živjelii, već i navješćuje budućnost kojoj se nadaju
