Prije 22 godine u sarajevskoj Galeriji „Roman Petrović“ Ibrahim Novalić je priredio izložbu svojih likovnih kreacija, a autor ovog priloga je imao čast da napiše tekst za katalog izložbe. Neka dobrome čovjeku i dobrom slikaru Ibahimu Novaliću bude lahka vrdoljska zemlja, a od mene mu, njegovog drugara, ovaj skromni vijenac od riječi:
Nije slučajno da su Novalićeva „ulja“ premrežena putevima kojima se ulazi u sliku, u dramu postojanja, sa bljescima spokojstva, pribiranja, koji su rezultanta osvarene kreacije i uznositoga hoda kroz život. I kad je odhodio iz Vrdolja, iz te mrke ljepote zavičajnih brda i planina, majka mu je poželjela „široke puteve“, izričući tako zavjet da se u zavičaj vraća svaku put bogatiji spoznanjima, čovječniji, ostvareniji kao umjetnik, u šta je Novalića upisao nesumnjivi talenat.
Rani Novalić, očiju punih zavičajnih krajolika, koji su mu dotad bili jedini vidik, svoje slike upravo je naseljavao zavičajem, dodajući im, uprkos vegetacijskoj oskudnosti pejzaža, pitome i stišane valare. Onaj ko je ulazio u te slike, zaželio bi da predahne ispod Novalićevih hrastova, da „prozbori“ sa Vrdoljkom na bunaru, kako je i naslovljena jedna od njegovih prvih slika.
Kad mu je, kao i svakom ljubopitljivom, darovitom i snalažljivom tragaču za životom, i zavičaj postao tijesan, pokatkad i nenaklonjen, Novalić je sa svojim slikama otišao južije, ka Mediteranu, Vrelu Bune, Počitelju, Cavtatu, potom Udinama, Rimu, Trentu. Izlagao je i izlagao se i u Minhenu, Frankfurtu, Sigmaringenu, da bi ga ugostio i Collegium artisticum, upisavši u svoju stvaralačku biografiju ukupno (do 2005. godine) priređenih 19 samostalnih i preko 25 grupnih izložbi.
A kad se zaputio u životnu i stvaralačku avanturu, iz Novalićevih slika življe su progovorila dva simbola – slomljeno drvo i put. Sve više je iščezavala bajkovitost naslikanih ranih pejzaža, a sve češće iz slika su izbijali stud, tiha jeza življenja, životno raznoglasje. Iz nekoliko desetina Novalićevih pejzaža „ubijeno drvo“ od vremena i čovjeka, svejedno je, opominje da je teško otključati tajnu spokojstva, da su bljesci, prosjaji ljepote i smiraja dati samo rijetkima i da je življenje, andrićevski rečeno, „slaganje varke na varku“.
To Novalićevo drvo, taj zapravo životom načeti čovjek biva još usamljeniji, krhkiji kad je pod opsadom tišine, bezglasja, „tmuše neprebolne“, onostranosti, prijetečih nebesa, kojima umjetnik ostavlja da gospodare slikama. A da bi pojačao to nesuglasje između čežnje za puninom života i njegovom sveprisutnom ništenju, Novalić oko posječenog, osušenog drveta uskomeša boje, uzbuni ih, osvijetli „nezdravom“ svjetlošću. Tako raskoš boja još jače naglašava tu rasutost života, a na jednoj od slika iz ciklusa „Put moj“ drvo i „prokrvari“. Pokatkad se to drvo-čovjek nađe, kao u „Plavom putovanju“, potopljeno u apokaliptičnu modrinu, iz koje kao da gotovo nema izlaza. To zapravo i nije više pejzaž neko naslikana – strepnja, vizuelizirano dugo putovanje u noć života. To drvo kod Novalića najčešće nikne pored puta, tog drugog simbola u njegovoj slikarskoj „mapi puteva“.
Nakon što se naputovao, iskušavao, suočavao sa bivšim sobom i sa likovnim svjetovima drugih stvaralaca, slikaru su tako putevi postali opsesivni simbol poslije višedecenijskog izbivanja iz zavičaja. U svojim životnim četrdesetim Novalić je, poput Mešinog Ahmeda Nurudina, počeo da svodi račune i sa urađenom i na svom liku i djelu, istovremeno otvarajući novi životni i stvaralački krug.
Na ulazu u niz slika iz ciklusa „Povratak“ i „Put moj“ sačekuje nas – put. Opet drvo, sa ponekim plodom (gorkim, ali dragocjenim plodom saznanja!); ljudske, opominjuće sjenke na putu; potom cesta koja se sužava u obliku kljuna nekog poovskog gavrana („Na ramenu ti spava smrt ko dijete ženi“ – rekao bi Novalićev zemljak-mudri pjesnik Meho Rivanović.) A u dubini slike – horizont sveden na tanku liniju nadanja, pa kanjon, a onda – beskraj i bezdan života. Iznad – košmar neba.
Ima slika ogoljelih pejzaža, sa putem kao glavnim „junakom priče“, koju kazuje Novalićevo ulje na platnu. Valjda bi to trebalo značiti da je putovanje kroz život i kroz stvaralačka preobraženja – zadatost, da je to opiranje zazidanosti u tvrđavu nedogađanja, simuliranja življenja, nemijenjanja. Pokatkad modrobijela zavodljivost puta započinje i iz dubine slike. Ispred je gotovo naturalistički prizor – inferalni pejzaž, koji je putnik, dakle, slikar morao ukrotiti i uporstvom i kreacijom.
Kad je iskoračio na s v o j put, koji je u znaku imperativa činiti i biti (stvaranjem pokušavati nadvladati disharmoniju svijeta, a etičnošću ići kroz „svakidašnju jadikovku“ života), onda su Novalićeve slike počele naseljavati galerije, naša pamćenja, obavezujući na njihovo odgonetanje, učlanivši njihovog autora, s pravom, i u ULUBiH
