Piše: Armin Sijamić
Američki State Department prošle sedmice kraćim dopisom izvijestio je Kongres o tome šta administracija predsjednika Donalda Trumpa želi na takozvanom „Zapadnom Balkanu“, ili poimenice u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.
Izvještaj je došao u vremenu promjene američke i evropske politike prema svijetu, ali i između njih samih, i dok se još uvijek ne zna ishod rata u Ukrajini i Iranu. Također, poklopio se s ostavkom Christiana Schmidta na mjestu visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR), a što je iznenadilo i neke u Sarajevu koji nisu smjeli biti iznenađeni.
Mjesecima unazad bilo je jasno da Schmidt odlazi na ovaj ili onaj način, a što se poklapa s promjenama politike Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije prema ovom dijelu svijeta.
To je bilo jasno i iz poruka koje su slali neki evropski, najviše njemački, zvaničnici koji su nedavno posjećivali Balkan. Poručili su da se američki i evropski interesi na Balkanu sada u potpunosti ne poklapaju. Drugim riječima, od balkanskih političara se traži da urade ono što evropski zvaničnici ne smiju ni da izgovore – reći Washingtonu „ne“.
Izvještaj o kontinuitetu američke politike
Pomenuti izvještaj State Departmenta neki su shvatili kao najavu epohalne promjene američke politike pod Trumpom. Iako ta pretpostavka možda i bude tačna, ona se ne može iščitati iz ovog dokumenta, koji nije ništa drugo nego upoznavanje američkih zakonodavaca o dijelu svijeta s kojim se neki od njih prvi put susreću u svom radu, zatim način da se pošalje poruka javnosti u pomenutih šest balkanskih država i da se njihovi političari podsjete na ono na šta su se obavezali raznim (prešutnim) dogovorima, a koji su uslijedili nakon ruske agresije na Ukrajinu.
U dokumentu Washington od balkanskih vođa traži dvije stvari: stabilnost i uslove za ekonomski razvoj. Da bi to postigli, između ostalog, moraju ojačati vojne kapacitete u skladu s NATO ciljevima i za to izdvojiti pet posto svog državnog BDP-a, iskorijeniti korupciju i američkim kompanijama dati status kakav sada uživaju ruske i kineske u nekim dijelovima Balkana.
Sve ovo je jasno navedeno i kontinuitet je politike administracije Josepha Bidena. Recentnije, to je politika koja je obznanjena krajem prošle godine u Zakonu o ovlaštenjima za nacionalnu odbranu, koji je predsjednik Trump potpisao. Dokument precizira američki stav prema Balkanu i prema Rusiji i Kini koje su duboko upletene u politiku i ekonomiju gotovo svih balkanskih država.
Amerikanci su tada poručili da za Rusiju i Kinu nema mjesta na Balkanu. I ta stavka upućuje na kontinuitet s Bidenom koji je s Briselom od početka ruske agresije na Ukrajinu iz Evrope potiskivao ruski i kineski utjecaj.
State Department je tako podsjetio sve zainteresovane da se ciljevi najveće svjetske sile u ovom dijelu svijeta još uvijek nisu promijenili, ali da su otvoreni za nove ideje.
Međutim, to ne znači da se neće promijeniti i metode. Uostalom, i Balkan se promijenio i dugo ne treba pomoć, poput humanitarne, kao ranije. To je za američke stratege prostor na kome, kako navodi State Department, živi osamnaest miliona ljudi, blizu evropskih transportnih koridora, s prirodnim resursima, rastućim tehnološkim sektorom i kvalifikovanom radnom snagom. Dakle, američke kompanije tu sada mogu zaraditi novac, a Washington produbiti svoj utjecaj.
Kome će pripasti Balkan?
Trumpova administracija nema milosti za zastupnike ruskih i kineskih planova u dijelovima svijeta koje Washington vidi kao svoju zonu utjecaja. Ekonomski rat s Kinom prelio se na politički i vojni obračun od Južne i Centralne Amerike do Afrike i Bliskog istoka. Takav razvoj situacije bio je očekivan imenovanjem Marca Rubija za državnog sekretara, protivnika svega što ima veze s komunizmom i ljevicom, i Howarda Lutnicka za ministra trgovine, milijardera koji gotovo sve američke ekonomske probleme pripisuje jačanju Kine.
Ali, ni to nije bilo originalna ideja ove Trumpove administracije. U svom prvom mandatu Trump je krenuo u obračun s kineskom ekonomijom, a nastavio Biden. Na koncu, pridružila se i Evropska unija, koja je razvila set politika kao odgovor na kinesku Inicijativu „Pojas i put“.
Treba se sjetiti famoznog sastanka u Bijeloj kući 2020. godine, kada je Trump ugostio srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija koji su, posađeni za stoliće za ovu priliku postavljene uz stol američkog predsjednika, potpisali dokument o odnosima Beograda i Prištine, ali se i obavezali da protjeraju „nepouzdane“ kompanije iz poslova s 5G mrežom. Ta „nepouzdana“ kompanija je kineski Huawei, koji je dugo radio na prisustvu u Srbiji.
Dokument State Departmenta sada daje širi popis oblasti u koje nisu dobrodošle „nepouzdane“, ruske i kineske kompanije. Gasovodi, hidroelektrane, termoelektrane, infrastruktura svake vrste, namjenska industrija, IT sektor…
Šta žele velike sile?
Novo američko uklinjavanje na jugu Evrope, a što nekim evropskim prijestolnicama smeta, neće naići na bezrezervno odobravanje Evropske unije. Iako to rijetko ističu, razlike postoje. Na primjer, kosovski premijer Albin Kurti ima podršku Njemačke i stalne ukore iz Washingtona.
Amerikanci sada mijenjaju pristup. Jug Evrope, konkretno Balkan, ne tretiraju kao isključivo sigurnosno pitanje i ne računaju samo na svoju „tvrdu moć“. Sada su u igri i velike investicije i američki kapital, a evropskim saveznicima prepuštaju dio poslova u oblasti sigurnosti.
I tu se pojavio jedan detalj iz spomenutog dokumenta State Departmenta koji je privukao dosta pažnje ovdašnje javnosti. Tamo stoji da Sjedinjene Države više neće podržavati „nation-building“, odnosno „izgradnju država“, a mnogi to razumiju kao gradnju (jedno)nacionalnih i unitarnih država. Ta era je prošla, navodi se, i Sjedinjene Države više neće da „spašavaju ili popravljaju“ već da grade „stabilnost i obostrano korisna partnerstva“. Ta stavka kao da je ubačena u znak dobre volje prema nekim regionalnim akterima da bi je kasnije mogli koristiti za svoje političke istupe.
Međutim, historija pokazuje da Washington takvu politiku na prostoru bivše Jugoslavije gotovo nikada nije istinski vodio. Washington je bio protiv raspada Jugoslavije, potom za raspad i širom tog prostora uvažavao etničke partikularitete. Daytonski sporazum je primjer kako se ne gradi država kakva se podrazumijeva kod nas pod gorepomenutim terminom, ustavi i zakoni Kosova i Sjeverne Makedonije su još jedan dokaz insistiranja na etničkom, a uklanjanje s vlasti Mila Đukanovića u Crnoj Gori demonstracija upotrebe etničkih podjela u politici.
Odatle se davno pojavila ideja da se u Bosni i Hercegovini iz „dejtonske faze“ pređe u „briselsku fazu“, a intervencija OHR-a u izbornoj noći 2022. godine, urađena po nalogu tadašnje američke administracije, vodila je u suprotnom pravcu.
Brisel godinama balkanskim državama nudi novac u zamjenu za reforme i to često ne daje rezultat. Takav pristup balkanske vođe, vjerovatno po nagovorima izvana, odbile su i u vremenu raspada Jugoslavije: famozne milijarde dolara i primanje u tadašnju Evropsku zajednicu nisu bile dovoljne da ih zaustave u namjeri da formiraju nezavisne i suverene države.
Više od tri decenije kasnije, Brisel i Washington nude novac i političke veze, a vođe balkanskih država opet „trguju“ nezavisnošću i suverenitetom, iako su to praktično davno „istrgovali“. Ostaje pitanje šta će biti ustupljeno od onog što već nije uništeno ili privatizovano, odnosno šta će kome biti ustupljeno u zamjenu za „savezništvo“. Stoga, ako ne bude autentičnog dogovora balkanskih političara, onda će opet biti dogovora velikih sila o balkanskim narodima i državama.
