Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić
U okolnostima u kojima se Bosna i Hercegovina suočava s institucionalnim blokadama, osporavanjem državnih nadležnosti, etnonacionalističkim politikama i sve složenijim geopolitičkim odnosima, pitanje političkog jedinstva probosanskih stranaka postaje jedno od ključnih pitanja naše budućnosti. Probosanske stranke su one koje prihvataju ustavni poredak, zalažu se za jednakost građana, poštuju odluke nadležnih institucija i podržavaju evropsku transformaciju države.
Danas nije presudno koliko se ove stranke međusobno razlikuju po ideološkom profilu, nego jesu li sposobne izgraditi snažan, kompetentan i koordiniran politički blok koji će djelovati u interesu Bosne i Hercegovine kao suverene, demokratske i funkcionalnije države. To ne znači da ideološke razlike treba zanemariti ili da socijaldemokratske, liberalne, građanske, narodnjačke i konzervativne političke orijentacije treba izjednačiti. One imaju različite poglede na ekonomiju, socijalnu pravdu, javni sektor, tržište i ulogu države, ali te razlike ne smiju postati prepreka saradnji kada je riječ o temeljnim pitanjima državnosti, ustavnog poretka i vladavine prava.
Zašto je danas važnija politička snaga nego ideološka etiketa?
U razvijenim demokratskim društvima ideološka orijentacija stranaka važan je kriterij političkog izbora. Građani biraju socijaldemokrate zbog njihovog odnosa prema socijalnoj jednakosti i pravima radnika, liberale zbog individualnih sloboda i građanskih prava, a konzervativce zbog njihovog odnosa prema tradiciji i društvenom kontinuitetu. Takav pluralizam predstavlja normalan izraz demokratskog društva.
U Bosni i Hercegovini, međutim, nova postizborna koalicija će djelovati u uslovima osporavanja državnih institucija, različitog tumačenja Dejtonskog sporazuma i podrivanja državnog suvereniteta. Ovakav kontekst stvara paradoks: stranke su rascjepkane, imaju zajedničku viziju budućnosti države, ali se istovremeno međusobno politički iscrpljuju zbog razlika koje u datom trenutku nisu presudne za njen opstanak i razvoj. S druge strane, politički akteri koji osporavaju ili uslovljavaju funkcioniranje državnih institucija nastoje maksimalno iskoristiti ovu razjedinjenost. Posljedica je smanjena pregovaračka snaga i propuštanje prilika da se državni interesi pretvore u konkretne političke rezultate.
U vremenu kada se uveliko razmatraju nove postizborne koalicije, kompetencije i integritet kadrova moraju biti ključni kriterijum. Država treba kadrove koji poznaju ustavno pravo, ekonomiju, internacionalne odnose, evropske integracije i funkcioniranje institucija, one koji znaju pregovarati, donositi odluke i preuzimati odgovornost.
Jedinstvo ne znači ideološku homogenost
Izborni pobjednik, SDA, važi za narodnjačku stranku uz naglašenu bošnjačku političku bazu. Ipak, njena programska deklaracija zagovara vladavinu prava, suverenitet i teritorijalni integritet BiH, ljudska prava, evropske i euroatlantske integracije. Narodnjačka orijentacija, dakle, sama po sebi ne znači protivljenje građanskom modelu države. Relevantnost SDA za probosanski politički blok ne može se procjenjivati samo prema ideološkoj etiketi, nego i prema organizaciji, izbornom legitimitetu, kadrovima i konkretnom ponašanju.
Potrebno je razlikovati formalnu ideološku orijentaciju stranaka i njihovo stvarno djelovanje kada dobiju političku moć. SDP je kao stranka ljevice ostvario dobar izborni rezultat, ali je pitanje koliko su se građanska načela prepoznavala u praktičnoj politici kada je ova stranka obnašala vlast, koliko je uspješno štitila državne institucije i doprinosila evropskoj transformaciji BiH. Ljevičarska programska orijentacija sama po sebi nije ni preporuka ni prepreka.
Trenutna situacija ukazuje da nije izvjesno uključivanje SDP-a u koaliciju za naredni mandat. U mandatu kojeg upravo završavaju djelovali su kao najjača stranka u koaliciji ‘Trojka’, koja se u cjelini nije pokazala kao iskusan i kompetentan pregovarač. Trojkina popustljivost i mnogo puta javno ponovljeni stav: ‘Mi smo za razgovor, dogovor i kompromis’ u startu su ih stavili u inferioran položaj, koji je često išao na štetu države i bio oštro kritikovan od strane javnosti i opozicije. Pored toga, najuže rukovodstvo ove stranke je trenutno predmet tužilačkih istraga.
Koalicioni kapacitet ima i SBiH, koja pokazuje da se za građanski koncept BiH može zalagati i stranka čiji politički identitet uključuje i konzervative elemente, naglašenu državotvornost i (barem prema najavama) drugačiji pristup ekonomskim i društvenim izazovima. Ostaje pitanje da li SBiH ima i kadrovske kapacitete za potencijalne funkcije unutar moguće koalicije.
DF je najjasniji primjer stranke čiji politički identitet snažno počiva na građanskom konceptu i protivljenju etničkom ekskluzivizmu, po čemu je često izraženiji i od SDP-a. Iako DF nakon ovih izbora ima manji koalicioni kapacitet, ustrajnost na njihovoj strateškoj orijentaciji, uz činjenicu da se za ovu stranku nikada nisu vezale koruptivne afere, čini ih poželjnim partnerima za novu, ali i za buduće koalicije.
Zajednička odgovornost za državu, a pojedinačna za kadrovska rješenja
Analizirane su stranke koje objektivno mogu ući u kombinaciju za stvaranje nove koalicije na državnom nivou. Poželjno je da i prije formiranja koalicije sve ove stranke odgovore na pitanje kakve kadrove nude za naredni mandat i pokažu da mogu prevazići vlastite interese kada je to potrebno radi očuvanja države. U skladu s tim, sastav državne koalicije ne mora biti nužno preslikan i na niže nivoe vlasti.
Nova koalicija mora imati koordinaciju kadrova i politika, stručne timove koji će zajednički analizirati ustavne, pravne, ekonomske i geopolitičke izazove, a ne da se o svakom pitanju izjašnjavaju tek nakon što kriza već nastane. Kompetentnost kadrova treba imati prednost nad stranačkom pripadnošću. Bez toga, čak i najšira koalicija može postati samo savez za raspodjelu funkcija.
Pred novom koalicijom se nalaze dva istovremena kriterija političke odgovornosti. Prvo, zajednička odgovornost za državu kada su ugrožene njene institucije, ustavni poredak i suverenitet. Drugo, pojedinačna odgovornost svake stranke za kadrovske odluke, eventualnu korupciju i rezultate upravljanja. Bez prvog kriterija, političke stranke mogu oslabiti državu međusobnim razilaženjima, a bez drugog, jedinstvo može postati paravan za neodgovornost.
Strateško jedinstvo probosanskih stranaka ne znači ukidanje političkog pluralizma, nego konsenzus oko temeljnih državnih pitanja. Ideološku raznolikost treba pretvoriti u zajedničku snagu, pretočiti u jačanje državnih institucija i mjerljive rezultate, što bi bio pokazatelj političke zrelosti pred nadolazećim izazovima pred kojima se nalazi država.
