Proteklih dana, ali i još nekoliko narednih, čitali smo i čitat ćemo kako Srebrenica nakon 11. jula ostaje pustoš jer, nakon odlaska onih koji dođu obilježiti godišnjicu genocida, ovim gradom zavlada tišina koja traje narednih otprilike 360 dana.
Gledao sam i slušao poruke različitih palamudana ili, modernim rječnikom, populista, koji 31 godinu nakon genocida i skoro isto toliko nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma trabunjaju kako su Srebrenica, pa i Žepa, trebale biti distrikt i kako je to trebalo tražiti u Dejtonu.
Kao da je Dejton bio pijaca na kojoj se trgovalo rješenjima, a ne kavez, u vojnoj bazi, u kojem su se zaraćene strane morale dogovoriti, prije svega u interesu Billa Clintona i njegovih izbornih planova.
Sve je češća pojava da činjenice ne obavezuju palamudane u javnom bosanskohercegovačkom prostoru, pa tako ni priče o mogućem drugačijem ishodu dejtonskih pregovora pod čizmom američke sile. Ono što je u cijeloj priči tragično jeste činjenica da je Clinton, između ostalog, uspjehom na balkanskom ratištu pobijedio istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, republikanca Boba Dolea. Ali, to je već historija.
Vratimo se Srebrenici.
U kakofoniji ideja i poruka izrečenih tek da bi se nešto reklo, ponovo se retušira ideja da se Srebrenica izdvoji iz Republike srpske i pretvori u distrikt ili nešto slično.
Koliko je sarajevska politika sposobna, pokazuje primjer postojećeg distrikta, u kojem sve veću ulogu ima entitet Rs, koja je svoje institucije počela nelegalno širiti i na Distrikt Brčko. Osim kmečanja i vapaja za pomoći stranaca, sarajevski minderaši nisu uradili ništa, pa čak ni to da protokolarno posjete područje Distrikta.
Tako bi bilo i s eventualnim izdvajanjem Srebrenice. Tako je bilo i kada je svijet izdvajao Bog zna kolika sredstva da se život vrati u ubijeni grad. Sve je to završilo situacijom u kojoj, 31 godinu nakon genocida, pričamo istu priču – da je Srebrenica pusta nakon 11. jula.
I zamislite paradoks, o tome nam pričaju oni koji su na vlast doveli Denisa Bećirovića, čovjeka čija je ruka presudila da Srebrenicom danas upravljaju negatori genocida. Za takve i njihove poruke nije potrebna posebna analiza. Dovoljno je pročitati ili poslušati šta govore pa da bude jasno kako je riječ o presipanju iz šupljeg u prazno. Nešto moraju reći da bi bili prisutni u javnom prostoru, a nemaju ni rezultate ni išta pametnije od toga.
Da Bećirović nije glasao za izmjene Zakona o prebivalištu, po nalogu Zlatka Lagumdžije, dakako, u Srebrenici bi vlast danas činili Srebreničani. Ali ni to ne bi bilo dovoljno da nakon 11. jula u Srebrenici ostane život.
To nas dovodi do druge situacije, u kojoj fingirani šetači na fingiranom Maršu mira, jer bi se, valjda, trebao zvati marš sjećanja na žrtve genocida, ničim nisu doprinijeli oživljavanju ubijenog grada.
A potrošena su sredstva, da se ne lažemo, dovoljna da se napravi ozbiljan, uređen i moderan grad. I to je činjenica koja ovih dana ne obavezuje palamudane. Jer, osim Božje svemogućnosti, ne postoji institucija koja bi s punom sigurnošću mogla utvrditi koliko je novca proćerdano kroz Srebrenicu i njenu okolinu, a završilo daleko od Srebrenice ili na privatnim računima.
Tim je ogavnije puštanje predizbornih vjetrova prema masi koja, zbog empatije, bola i pijeteta prema žrtvama, olako propušta ovakve poruke. A to se ne bi smjelo događati.
Jer, genocid koji su počinili Vojska Republike srpske, MUP Republike srpske i strukture pod kontrolom Beograda izvršen je pod idejom velike Srbije, dok je politički genocid nad Srebrenicom provođen u miru, pod idejom velikog bogaćenja. Pogledajte gdje i kako danas žive oni koji su bili uključeni u obnovu Srebrenice i neće vam trebati dodatna objašnjenja.
Zbog toga, a ponajviše zbog Srebrenice, okanimo se predizbornog i svakog drugog palamuđenja o tome šta je bilo, šta nije bilo, odnosilo se to na Dejton, Sarajevo, politiku ili vojsku.
Srebrenica se može oživjeti i vratiti onima kojima je oduvijek pripadala u roku od nekoliko godina. Samo ako za to ima volje.
Gospodo palamudani, naselite prazne kuće. Usmjerite svoje dilere da operu koju paru u Srebrenici izgradnjom zgrada i zgradurina, pa naselite i taj prostor. Prostora ima više nego dovoljno.
Kada u Srebrenicu naselite 30.000 ljudi, dajte im posao od kojeg mogu pristojno živjeti, a ne lude krave, motokultivatore, sadnice, plastenike i sve ono što ste godinama dijelili kao razvojnu političku pomoć.
Jer kada budete imali 30.000 ljudi koji rade, zarađuju i žive u svom gradu, imat ćete i dovoljno glasova da Srebrenicu vratite tim ljudima, a u Republici srpskoj postanete ozbiljna politička snaga.
To nije teško. Nije ni komplikovano. Potrebna je samo volja da se zasuču rukavi.
Osim ako sve ovo nije samo još jedno puštanje predizbornih vjetrova na narod koji ih ne filtrira, jer je potresen tugom za Srebrenicom.
Odnosno, ako vam sarajevski prostor za FGR i begovat nisu važniji ne samo od Srebrenice nego i od same Bosne i Hercegovine.
Ako je tako, manite nas se.
Barem 11. jula i u danima oko njega.
