Postoji jedna opasna pojava koja se uvukla među patriote Bosne i Hercegovine, a o kojoj se premalo govori. Nije riječ ni o Miloradu Dodiku, ni o Draganu Čoviću, ni o međunarodnoj zajednici, ni o svim onim politikama koje godinama pokušavaju dokazati da je Bosna i Hercegovina nemoguća država.
Riječ je o tome da smo počeli sumnjati u sebe.
To je vjerovatno najveća pobjeda naših političkih protivnika u posljednjih trideset godina. Ne to što su ostvarili svoje ciljeve, jer nisu. Ne to što su podijelili Bosnu i Hercegovinu, jer nisu. Ne čak ni to što su uspjeli blokirati institucije ili proizvesti političke krize.
Njihova najveća pobjeda bila bi ako nas uvjere da smo slabi, bespomoćni i osuđeni da čekamo da neko drugi riješi naše probleme. A upravo se to događa.
Pogledajte samo reakcije na gotovo svaku političku krizu. Čim neko zaprijeti državnim institucijama, odmah kreće kolektivna panika. A u toj panici plačemo, kumimo drudge da nam pomognu, pa oni koji su stvorili problem trguju rješenjima koja nisu konačna i ostvaruju cilj u segmentima. Čim neko dovede u pitanje Bosnu i Hercegovinu, kreće utrka ko će prije pozvati strance da nas spašavaju. Čim neko podigne političku temperaturu, nastupa uvjerenje da je sve izgubljeno.
A nije. Nikada nije bilo.
Samo što smo zaboravili jednu važnu lekciju iz vlastite historije.
Bosna i Hercegovina nije sačuvana zato što je neko drugi želio da bude sačuvana. Sačuvana je zato što su postojali ljudi koji nisu pristali da nestanu. To je razlika koju danas mnogi ne razumiju.
Naši preci nisu imali luksuz da vjeruju kako će neko iz svijeta doći i riješiti njihove probleme. Nisu imali luksuz da čekaju saopćenja ambasada. Nisu imali luksuz da odgovornost prebacuju na nekoga drugog.
Imali su samo sebe. I upravo zato su bili snažni.
Danas imamo državu, institucije, međunarodno priznanje, saveznike, članstvo u brojnim organizacijama i neuporedivo bolje okolnosti nego što su ih imali oni koji su branili pravo Bosne i Hercegovine da postoji. Pa ipak, često djelujemo uplašenije nego oni.
Kako je moguće da su ljudi pod granatama imali više vjere u budućnost nego mnogi danas?
Odgovor nije težak. Oni su vjerovali sebi. Mi prečesto vjerujemo drugima. Vjerujemo političarima kada nam kažu da će riješiti sve probleme.
Vjerujemo strancima kada nam obećaju stabilnost. Vjerujemo raznim posrednicima, ekspertima i analitičarima. Samo rijetko vjerujemo vlastitoj snazi. Zbog toga danas nije najvažnije pitanje šta će uraditi naši politički protivnici. Mnogo je važnije pitanje šta ćemo uraditi mi?
Hoćemo li konačno prestati govoriti o Bosni i Hercegovini kao o nečemu što treba opravdavati? Hoćemo li prestati šaptati da je ovo naša domovina? Hoćemo li prestati osjećati nelagodu kada kažemo da nemamo namjeru otići odavde? Jer postoji nešto što se mora reći jasno i bez ikakvog ustručavanja.
Ovo jeste naša domovina. Ovdje smo bili. Ovdje jesmo. I ovdje namjeravamo ostati. To nije prijetnja bilo kome. To nije poruka protiv bilo kojeg naroda. To je najobičnija činjenica.
Kao što druge nacije imaju pravo da vole svoje zemlje i bore se za svoje političke interese, tako i mi imamo pravo da čuvamo Bosnu i Hercegovinu i da se suprotstavimo svakoj politici koja bi je dijelila, komadala ili pretvarala u prostor iz kojeg bi neko trebao otići da bi drugi bili zadovoljni.
Niko razuman ne želi sukobe. Niko normalan ne priželjkuje nestabilnost.Ali još manje normalno bilo bi pristati na vlastito političko ili biološko nestajanje. Zato je vrijeme da se oslobodimo jedne zablude.
Neće Bosnu i Hercegovinu sačuvati ni ambasade, ni visoki predstavnici, ni saopćenja, ni tvitovi. Sačuvat će je ljudi koji vjeruju u nju. Ljudi koji rade. Ljudi koji ostaju. Ljudi koji se organizuju. Ljudi koji odbijaju prihvatiti da je normalno biti gost u vlastitoj kući.
Kada se to dogodi, mnoge današnje političke galamdžije postat će mnogo tiše. Jer kroz historiju nikada nisu poštovali one koji mole. Uvijek su poštovali one koji znaju ko su, šta su i od čega ne odustaju.
A narod koji je preživio sve ono što smo mi preživjeli nema nijedan razlog da sumnja u svoje pravo da ostane svoj na svome.
Nisu nas pobijedili. Samo su nas predugo uvjeravali da jesu. Vrijeme je da prestanemo vjerovati u tu laž!
