Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić
Drugi mandat Donalda Trumpa mogao bi ostati upamćen po mnogo čemu – od redefinisanja američke vanjske politike, nepredvidivosti predsjedničkih odluka do drugačijeg odnosa prema saveznicima i internacionalnim organizacijama. Međutim, jednoj promjeni se ne pridaje dovoljno pažnje, iako bi mogla imati dugoročnije posljedice od svih ostalih.
Osnivanjem National Energy Dominance Council i pokretanjem Strategije energetske dominacije, SAD su jasno pokazale da nafta, prirodni gas, ugalj(!), nuklearna energija i kritični minerali više nisu samo tržišna roba. Oni postaju sredstva ostvarivanja nacionalne moći. Energetika nije više samo ekonomsko pitanje, ona postaje jedan od važnih instrumenata geopolitike. Pritom, očekivano u drugi plan odlaze zaštita okoliša, dekarbonizacija i klimatske promjene, na čemu svoje energetske strategije bazira EU. Ovo predstavlja važnu promjenu u američkom strateškom razmišljanju.
Tokom Hladnog rata najveća borba vodila se oko ideologije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza dominirale su teme poput demokratije, ljudskih prava i globalizacije. Danas, međutim, ulazimo u epohu u kojoj se velike sile ne takmiče u izvozu političkih modela, nego u kontroli energetskih tokova, proizvodnih lanaca i ključnih sirovina. Zato XXI stoljeće sve više liči na borbu za energente, što potvrđuje i većina ratnih sukoba posljednjih godina.
Rat u Ukrajini nije samo vojni sukob, nego istovremeno i borba za gasovode, tranzitne pravce i kontrolu evropskog energetskog tržišta. Napetosti između SAD-a i Kine nisu samo trgovinski rat. U njihovoj osnovi nalazi se borba za rijetke metale, litij, poluprovodnike i tehnologije koje će pokretati umjetnu inteligenciju. Bliski istok ostaje geopolitičko središte upravo zato što predstavlja jedan od najvećih izvora nafte i gasa. Arktik postaje novo područje od interesa zbog otapanja leda i otvaranja pristupa ogromnim energetskim rezervama.
Bosna i Hercegovina nije izvan te priče
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da se Bosna i Hercegovina nalazi daleko od ovih procesa. Međutim, upravo je suprotno. Na Balkanu se već godinama vodi svojevrsni “rat gasovoda”. Jedni zagovaraju povezivanje sa hrvatskim LNG terminalom na Krku i evropskim energetskim sistemom. Drugi insistiraju na zadržavanju ili jačanju postojećih pravaca koji dolaze iz Srbije i Rusije. Treći pokušavaju otvoriti potpuno nove pravce prema istočnom Mediteranu ili Azerbejdžanu. Naizgled tehnička pitanja izbora trase gasovoda zapravo predstavljaju pitanja dugoročne geopolitičke orijentacije države.
Gasovod prestaje biti samo cijev kroz koju protiče energent, on postaje cijev kroz koju protiče i politički uticaj. Ko kontroliše energiju, ima mogućnost da utiče i na političke odluke. Zbog toga nijedan ozbiljan energetski projekat danas nije isključivo ekonomski. Svaki od njih istovremeno predstavlja dio mnogo šire geopolitičke slagalice, za šta kao dobar primjer može poslužiti projekat Južna plinska interkonekcija između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
Infrastruktura novog svjetskog poretka
Osnovna poruka Trumpove Strategije energetske dominacije nije da SAD žele proizvoditi više nafte, nego da energija postaje instrument američke globalne politike. Energetska sigurnost postaje i dio sigurnosne politike. Zato Washington podržava razvoj LNG infrastrukture u Evropi, uspostavu novih interkonekcija i alternativnih pravaca snabdijevanja. Takva politika nije usmjerena samo na povećanje izvoza američkog gasa. Ona je dio šire strategije ograničavanja geopolitičkog uticaja konkurenata. Što više američkog ukapljenog prirodnog gasa stigne u Evropu, to će evropska zavisnost od drugih dobavljača biti manja.
Ako je dvadeseto stoljeće obilježila kontrola teritorije, dvadeset prvo obilježava kontrola energenata, podataka (data centri), kritičnih minerala i umjetne inteligencije. Gasovodi, naftovodi, elektroenergetske mreže, podmorski kablovi, terminali za ukapljeni prirodni gas, data centri, električna energija potrebna za razvoj umjetne inteligencije. Sve su to elementi nove geopolitičke arhitekture. Države koje budu upravljale tim resursima određivat će pravila novog poretka. Zbog toga više nije dovoljno analizirati samo vojne saveze ili političke izjave. Potrebno je pratiti kuda prolaze energetski koridori, jer upravo oni određuju buduće sfere uticaja.
Bosna i Hercegovina mora prestati razmišljati kratkoročno
Najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu nije to što se veliki igrači nadmeću na Balkanu.
Velike sile su se na ovom prostoru nadmetale stoljećima. Problem je što država nema vlastitih strategija. Kada sama ne definiše svoje energetske prioritete, to će umjesto nje učiniti drugi. Zato energetska politika Bosne i Hercegovine više ne može biti zbir parcijalnih entitetskih interesa, političkih blokada ili dnevnih kompromisa. Potrebna je jedinstvena državna strategija koja će energetsku sigurnost posmatrati kao dio nacionalne sigurnosti, ekonomskog razvoja i evropskih integracija.
U svijetu koji nastaje energija više nije samo pitanje grijanja naših domova. Ona utiče na političku nezavisnost država, pravce međudržavnih savezništava i uslovljava ekonomsku konkurentnost. Bosna i Hercegovina zato više nema luksuz da energetiku posmatra kao tehničko ili entitetsko pitanje koje se rješava samo kroz javne nabavke, dozvole ili trase gasovoda. Energetika je postala geopolitika. Ako se to na vrijeme ne shvati, vrlo lako možemo postati predmet tuđih umjesto vlastitih strategija.
