Tri mudraca iz čuvene škole Kazaz – Bajtal sreli se u američkom kutku u Sarajevu. Amerikanci im poklonili bager, a jedan Nijemac natočio gorivo. Sjednu mudraci u bager, upakovani u svilena odijela, s crno-crvenim kravatama i narandžastom leptir mašnom.
Vozili se neko vrijeme, pa će jedan od njih, ljudi, meni se čini da mi idemo u rikverc. Drugi, sav važan, pojašnjava, ne idemo u rikverc. To je evropski put. Treći pogleda iza sebe, pa dubokoumno upita, a što onda iza nas ostaju samo Dodik i Čović?
Prvi odgovori, pa zato što smo im dali da voze. U tom trenutku ih zaustavi čovjek na cesti i upita gdje ste krenuli? U Evropu, vele mudraci. A ko vozi, upita nesretni čovjek. Tri mudraca se pogledaše, Mile i Dragan, odgovoriše. A vi, opet će dosadni građanin. Mi samo prividno sjedimo za volanom, da djeluje kako mi upravljamo. U raspravi jednog mudraca nestade, odnekud se pojavi lisica.
Eto ih. Mudraci i lisica s principima u džepu, kao rezervnom maramicom. Dok su osvajali vlast, principi su im bili puna usta. Smjernice, Evropa, NATO, pravosuđe, ljudska prava, nulta stopa na ovo i ono… Sve je bilo evropsko, državno i principijelno. A onda su sjeli u fotelje. I principi, kao za inat, počeli smetati.
Bager se skoro dovezao do kraja.
Smjernice su “principijelno” odbacili, a prihvatili plan koji su im servirali Dodik i Čović. Onako, domaćinski. Bez puno filozofije. Oni napišu, Trojka pročita, malo popravi zarez i eto ga evropski iskorak.
Tu počinje najveća šala ovog projekta: Trojka je došla da promijeni političku praksu, a onda je politička praksa promijenila Trojku. Dodik je, naravno, bio poseban slučaj. Bio je partner. Pa evropski partner. Pa čovjek s kojim se može. Pa čovjek s kojim se mora.
Pa čovjek s kojim se, izgleda, može sve dok ne postane jasno da je sve vrijeme bio upravo ono što je govorio da jeste.
Sjećate li se obećanja, ako pogriješimo s Dodikom, izvinit ćemo se i otići? Dodik je pogriješio. I opet. Onda osuđen, Pa nastavio. Samo se Trojka nije izvinilа, niti otišla. Možda nisu našli adresu za izvinjenje.
A možda je problem u tome što bi za izvinjenje prvo morali priznati da su pogriješili. Lakše je održati konferenciju.
Onda je došao Čović. Tu su stvari postale još jednostavnije. Čović traži. Trojka pregovara. Čović insistira. Trojka pravi kompromis. Čović dobije. Trojka objasni da je država dobila.
To je već ona vrsta matematike u kojoj samo nastavnik zna rezultat.
Vukoja je onda bio zgodan podsjetnik da je priča o depolitizaciji institucija trajala otprilike do prvog političkog kandidata kojeg je trebalo progurati.
Čovjek sudija nije bio, ali je bio svoj. A u novoj Trojkinoj paradigmii kadrovske politike to je, izgleda, dovoljno. Nije bitno ko si bio, bitno je čiji si.
I onda bager. Trojkin bager.
Došao da raščišćava put, a godinama vozi u rikverc. Ipak, jedna se promjena desila. Jednog mudraca u bageru zamijenila je lisica.
Svjetla upaljena tamo gdje Dodiku i Čoviću treba osvijetliti put, a državi taman toliko da ne vidi šta joj se radi.
I onda se čude što građani ne vide evropski napredak. Ne mogu. Bager im zaklanja pogled.
Najzabavniji dio je što Trojka još uvijek pokušava prodati cijelu priču kao historijski uspjeh. A historija, nezgodna kakva jeste, pamti i obećanja. Pamti šta ste govorili prije fotelja. Pamti šta ste radili poslije njih. I pamti ko je šta dobio.
Obećanja smo čuli. Pitanje je šta je ostalo od njih. Od principa fleksibilnost. Od smjernica zaborav. Od borbe protiv političke trgovine politička trgovina. Od evropskog puta fotografije.
Od obećanog izvinjenja muk.
A od velike historijske promjene?
Jedan bager koji i dalje ide unazad, dok vozači u umišljaju, građanima objašnjavaju da je to samo novi evropski pravac.
Trojka nije propala zato što nije ispunila svako obećanje. Propala je zato što je, kada je dobila priliku da pokaže da je drugačija, pokazala koliko brzo može postati gora.
I zato je njihov najveći problem danas jednostavan, više niko ne mora rušiti lošu Trojkinu priču. Oni su je sami ispričali do kraja.
A kraj je blizu.
Bogu hvala!
