Postoji jedna fascinantna politička disciplina u Bosni i Hercegovini, što je veća historijska hipoteka, to je glasnije pozivanje na demokratiju. Što je više kompromitirajuće prošlosti, to je snažniji zahtjev za „legitimnim predstavljanjem“. A što je manje spremnosti za pluralizam, to je veća galama o ugroženosti konstitutivnosti.
U toj disciplini posebno su se izvježbale stranke u HDZ-ovoj političkoj osi. Zamislite paradox, ljudi i političke strukture koje decenijama djeluju u kontinuitetu politika čije su protagoniste međunarodni sudovi vezali za projekte i rukovodstva osuđena za ratne zločine danas se postavljaju kao arbitri o tome ko je dovoljno demokrata, ko je dovoljno Hrvat, ko smije biti kandidat i ko uopće smije učestvovati na
izborima.
Dario Kordić nije fusnota u historiji HDZ-a BiH. Bio je visoki politički funkcioner HDZ-a BiH i jedan od ključnih aktera tzv. Herceg-Bosne. Haški tribunal ga je pravosnažno osudio za ratne zločine, uključujući napade u Lašvanskoj dolini i Ahmićima, gdje je ubijeno više od stotinu ljudi, među njima žene i djeca.
I onda danas slušamo lekcije o demokratiji, jednakopravnosti i zaštiti Ustava. Od istih političkih krugova. Od političkog spektra koji godinama gradi mit o „legitimnom predstavljanju“, dok se u sredinama pod njegovom političkom kontrolom građanima objašnjava da je hrvatsko pravo na ravnopravnost ipak malo ravnopravnije od prava nekog drugog.
Mostar, Čapljina, Stolac, Livno, Ljubuški i druga mjesta nisu političke laboratorije. To su gradovi i općine u kojima je etnička pripadnost decenijama bila važnija od građanina, a politička podobnost važnija od univerzalnog principa jednakosti.
Ako politički sistem određuje ko je „naš“, ko je „njihov“ i ko ima pravo odlučivati, a ko treba biti statistika, onda je teško ignorisati obrasce diskriminacije i segregacije koji su godinama predmet ozbiljnih kritika.
I upravo iz tog ambijenta dolazi zahtjev da se mijenjaju Ustav i Izborni zakon i učvrsti princip „legitimnog predstavljanja“.
Da se, naravno, sve to predstavi kao borba za jednakopravnost. Kakav cinizam. Jer kada bi njihova formula jednakopravnosti bila primijenjena na cijelu BiH, svi bi bili jednaki, ali bi neki ipak bili malo jednakiji. A onda dolazimo do Demokratske fronte.
Stranke koja im je trn u oku jer odbija prihvatiti da se politička prava mogu unaprijed rezervisati prema etničkom ključu. A građanski principi DF-a najbolje se vide u činjenici da prva tri kandidata za Skupštinu Kantona Sarajevo su Ostali i dvoje bosanskih Srba. U Sarajevu, kao ni u samom DF-u niko to ne smatra problematičnim, što je sasvim normlano. Ali, ‘konstitutivni’ Hrvati tako ne misle.
Prethodni pokušaj došao je kroz žalbu HSP-a na kandidaturu Slavena Kovačevića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Apelaciono vijeće Suda BiH žalbu je odbilo i zaključilo da je kandidatura u skladu s Ustavom i Izbornim zakonom BiH.
Dakle, kandidatura je ustavna i zakonska. Problem je samo što se ne uklapa u politički kalup.
Zato se protiv Kovačevića ide svim oružjem političkog folklore, od osporavanja kandidature do preispitivanja identiteta, pa čak i bizarnog pitanja je li čovjek kršten.
Kršten?!
U sekularnoj državi politički kriterij očigledno postaje i crkvena matica. Još samo da uvedemo komisiju koja će prije predaje kandidatske liste provjeravati ko je kršten, ko je obrezan, ko je vjenčan, ko je pričestio, ko je postio i ko je kojem svećeniku, hodži ili popu dovoljno simpatičan.
To bi, valjda, bio konačni trijumf evropskih vrijednosti. Ali problem nije samo u Kovačeviću. Problem je u principu.
Ako politička stranka traži zabranu kandidature jer kandidat navodno ugrožava ustavni poredak, neka pokaže koji je član Ustava prekršio.
A ne gdje se ne uklapa u njihovu političku projekciju Bosne i Hercegovine. I tu dolazimo do najveće ironije. Političke strukture koje se
pozivaju na politike čiji su protagonisti u Haagu osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, koje veličaju naslijeđe ljudi osuđenih za najteže ratne zločine i decenijama zagovaraju etničko teritorijalno organiziranje države – sada bi da Demokratskoj fronti zabrane izbore jer navodno „atakuje na Ustav“.
Drugim riječima, nasljednici onih koji su cijelu jednu ratnu političku konstrukciju doveli pred Haag sada žele biti ustavni policajci Bosne i Hercegovine.
To je kao da vam požar podmeće čovjek koji se upravo zaposlio kao vatrogasni inspektor. Najveći problem jeste HDZ, ali
sve veći problem su i njegovi skriveni i neskriveni sateliti. Zato bi bilo korisno manje govoriti o tome ko je „legitiman“, a više o tome ko je demokratski legitiman.
Demokratski legitimitet ne proglašava politička centrala. Nastaje na izborima, glasom građanina.
Ako je Kovačević neustavan, pokažite član Ustava koji je prekršio. Ako Demokratska fronta ruši ustavni poredak, pokažite odluku nadležnog suda. Ako je jedini „dokaz“ to što vam se ne sviđa politička ideja koju zastupa, onda problem nije u toj stranci. Problem
je u vašem razumijevanju demokratije. U uređenim demokratskim državama političke opcije koje ozbiljno ugrožavaju ustavni poredak mogu biti predmet pažnje sigurnosnih i pravosudnih institucija. Ali postoji mala razlika tamo se to radi na osnovu zakona i dokaza.
Ne na osnovu toga je li neko „naš“, je li kršten, kako se zove, iz kojeg je grada i za koga glasa. Zato bi za pojedine političke
aparthejdaše bilo korisno da prije crtanja spiskova zabranjenih stranaka i nepoželjnih kandidata nauče jednu jednostavnu demokratsku lekciju država nije njihova privatna izborna jedinica.
Bosna i Hercegovina nije HDZ-ova. Svaki domoljub Bosne i Hercegovine mora im to pokazati na oktobarskim izborima. Prava građana moraju biti ispred političke pohlepe i želje za rasparčavanje Bosne i Hercegovine zarad interesa Zagreba!
