Najveća slabost bošnjačke politike nakon Dejtona nije bila nedostatak političke energije, emocije ili mobilizacije. Naprotiv, političkog naboja nikada nije nedostajalo. Ono što je nedostajalo jeste element koji svaku ozbiljnu politiku razlikuje od pukog reagovanja na događaje. Falio je cilj a izostajala strategija.
Politika bez cilja postaje upravljanje trenutkom. Politika bez strategije postaje niz improvizacija. Ona može proizvoditi izjave, krize, sukobe i kratkoročne rezultate, ali rijetko proizvodi trajne uspjehe. A historija političkih procesa ne pamti količinu buke koju je neka politika proizvela, nego sposobnost da vlastite interese pretvori u ciljeve i realizuje ih jačajući institucije, internacionalne pozicije i dugoročne dobitke.
Od Dejtona do danas Bosna i Hercegovina je prošla kroz desetine političkih kriza. Svaka od njih bila je predstavljana kao odlučujuća bitka, kao trenutak u kojem se brani država, njen ustavni poredak ili njen internacionalni položaj. Međutim, kada se pogleda bilans nakon gotovo tri decenije, teško je izbjeći zaključak da mnoge od tih kriza nisu završile jačanjem države, nego slabljenjem njenih kapaciteta.
Problem nije bio samo u tome što se nisu ostvarivali politički zahtjevi. Veći problem bio je što često nije postojao odgovor na osnovno strateško pitanje šta radimo nakon što iznesemo zahtjev? Kako političku ideju pretvaramo u diplomatski proces? Kako pravni argument pretvaramo u institucionalnu pobjedu? Kako internacionalnu podršku pretvaramo u trajnu političku korist?
Bez odgovora na ta pitanja politika ostaje zarobljena u simbolici. Ona govori o onome što želi, ali ne zna objasniti kako će to ostvariti.
Istovremeno, gotovo svaka velika politička kriza u Bosni i Hercegovini imala je jednu ponavljajuću posljedicu, koja se ogleda kroz jačanje politika koje rade protiv funkcionalne države. Često je politički kapital iz krize izvlačio Milorad Dodik, nekada Dragan Čović, nekada obojica. Svaka nova blokada, svaka nova institucionalna paraliza i svaki novi period političke nestabilnosti stvarali su prostor za politike čiji je osnovni cilj slabljenje državnih institucija.
Na taj način, nedostatak vlastite strategije nije ostavljao samo prazninu unutar bošnjačkog političkog prostora. On je istovremeno stvarao prednost za one politike koje su imale jasnije ciljeve, usmjerene protiv interesa države Bosne i Hercegovine.
Najveća zabluda svake politike jeste vjerovanje da je dovoljno biti u pravu. Historija geopolitičkih odnosa ne nagrađuje one koji imaju argumente, nego one koji imaju sposobnost da ih pretvore u rezultat. Države i politički pokreti ne opstaju zato što imaju najbolje moralne pozicije, nego zato što znaju definisati interese, izgraditi savezništva i provesti plan.
Upravo tu se vidi jedan od najvećih nedostataka bošnjačke politike posljednjih petnaest godina. Izostanak jasnog vanjskopolitičkog cilja. Ne postoji ozbiljna strategija koja bi odgovorila na pitanje gdje Bosna i Hercegovina treba biti za deset ili dvadeset godina, koje saveznike treba graditi, koje procese treba ubrzati i koje internacionalne okolnosti treba iskoristiti.
Kada nema cilja, nema ni pobjede. Ako ne znate šta želite ostvariti, ne možete ni znati jeste li nešto izgubili ili dobili. Ta zbunjenost proizvodi kakofoniju uspjeha koja ubrzo preraste u očaj zbog shvatanja istine o porazu.
Isti problem postoji i unutar zemlje. Bošnjačka politika nije uspjela izgraditi ni minimalni strateški konsenzus oko ključnih državnih pitanja. Državna imovina, funkcionisanje institucija, sigurnosni okvir, odnos prema integracijama i granica važnosti tih integracija spram pitanja države. Ovo su pitanja od kojih zavisi budućnost države, a često su postajala predmet dnevnih političkih kalkulacija umjesto dugoročnog državnog planiranja.
Pluralizam sam po sebi nije problem. Naprotiv, pluralizam je prirodan izraz demokratskog društva. Problem nastaje kada politička konkurencija ne postoji oko različitih metoda ostvarivanja zajedničkih ciljeva, nego kada se ruši i sam minimum strateškog dogovora, nerijetko u vodi koju mute različiti strani faktori. Tada politički sistem više ne proizvodi snagu kroz različitost, nego proizvodi slabost kroz međusobno poništavanje.
Najopasnija posljedica politike bez strategije jeste to što ona vremenom ne troši samo političke prilike, ona troši političke kapacitete.
Godinama su potrošeni ljudi, energija, internacionalni kredibilitet i društvena mobilizacija na bitke koje nisu imale jasan završetak. Politički prostor je iscrpljen stalnim krizama, a politička matrica je skoro očišćena od onih snaga koje su politici mogle dati ozbiljnost, smisao i viziju.
Kada politika nema cilj, najglasniji postaju oni koji nude samo reakciju. Kada nema strategije, najuspješniji postaju oni koji najbolje koriste tuđu dezorganizaciju. Tako društvo ne gubi samo političke bitke, ono gubi sposobnost da ih uopće planira i ljude koji te bitke mogu voditi.
Zato pitanje budućnosti bošnjačke politike nije samo pitanje ko će pobijediti na sljedećim izborima. Mnogo važnije pitanje išlo bi ovako – postoji li politička snaga koja je sposobna prestati upravljati krizama i početi upravljati budućnošću?
Jer politika bez strategije nije samo neefikasna politika. Ona je politika koja vlastite resurse pretvara u tuđu prednost.
