Dragan J. Vučićević opet je vrištao.
Uvrijeđen tuđim mišljenjem da Ratko Mladić nije heroj, Vučićević je uradio ono što najbolje zna. Uključio je galamu, uvrede, pljuvanje, optužbe i onu svoju televizijsku verziju patriotskog ludila u kojoj je svako ko dira Mladića automatski neprijatelj Srba.
A u danu kada je kasapin iz Kalinovika umro, jedan Srbijanac je napisao: „Nijemci su imali Hitlera, Srbi imaju Mladića“.
Na prvu izgleda kao dobro poređenje, ali u dubini te poruke krije se jedna još gora. I Hitler i Mladić su poraženi kao vođe, završili kao kukavice. Civilizacija će ih smjestiti na isto mjesto, jer su obojica, pogonjeni mržnjom spram drugih i ideološkim ludilom nadmoći i supernaroda, ubijali sve što im se našlo na putu.
Ali tu završava svaka sličnost ovih ličnosti sa historijskog smetljišta! A razlika je paradoksalna da se to na prvu ne može ni shvatiti.
Adolf Hitler napao je skoro cijeli svijet nošen idejom supernacije i potrebom da takva nacija ima svoju planetu. Za ovu priču nisu bitni brojevi njegovih žrtava, štete i slično. Bitno je da Hitleru nije suđeno nakon što je poražen. Ubio se, kažu zvanični podaci. Ima i drugačijih mišljenja, ali i to je irelevantno.
Ključ je u činjenici da je naslijeđe projekta nepresuđenog kasapina devastirano. Odrekli su ga se Nijemci i njihova država. I nisu bili manje Nijemci ili manje Njemačka zbog toga. Naprotiv, ta katarza otvorila im je puteve blagostanja. Ali, napominjem, za ostavljanje Hitlera na smetljištu i u zaboravu nije bio potreban niti Nürnberg niti Hag.
Zapadne sile i Rusija razbile su njegov projekt i pod patronatom držale Njemačku dok Nijemci nisu shvatili da je bolji život puno ljepši od sjećanja i glorifikacije Hitlera.
Pedeset godina poslije desila se kopija Hitlera, u manjem obujmu samo zato što nije imao dovoljno jaku vojsku, inače bi krenuo na cijelu Evropu.
Ratko Mladić je zločinac, kasapin, nedvosmisleno ovih dana poručuju sa Zapada. I to je OK. Imaju i presude, ne samo Mladiću nego i Radovanu Karadžiću i cijeloj vrhuški RS-a i Srbije. I tu dolazimo do problematičnog pitanja.
Kako to da je Hitlerovo naslijeđe devastirano bez pravosnažne presude, a Mladićevo se čuva u obmani zvanoj Dejton. Odnosno, da li bi, recimo, oslobođenoj Poljskoj bilo u redu da na 49 posto njenog teritorija živi Hitlerova zamisao, njegovi zločini kao herojstvo, a sljedbenici kao osigurač da se ponovo pokuša?
Ne Poljskoj, to ne bi bilo prihvatljivo niti jednoj sili koja se borila protiv Hitlera. Zašto im je onda u redu da na teritoriji BiH postoji takav prostor, u kojem kao garant novih krvavih pohoda žive Mladićevi sljedbenici, njegovi zločini su na svakom uglu pozicionirani kao herojstvo, a uz sve to, taj prostor ima mehanizam da blokira državu koju je Mladić htio da spali i pripoji Srbiji.
Još jedan paradoks je važno istaknuti. Hitler je bio na čelu države, ogromne i ozbiljne vojske. Mladić nije u tom obimu, iako je njegova snaga bila u tome što on ima vojsku, a drugi ništa.
No, bez obzira na razliku u snazi, jer ona nije ni igrala ulogu, Hitler nije uspio ni na jednom okupiranom dijelu teritorije da dobije entitet kao zalog da će njegovi sljedbenici imati priliku nastaviti zločinački, nacistički put.
Mladić je dobio, zahvaljujući SAD-u, Evropi, Britaniji… i to je najveći poraz današnje civilizacije. Jer, sve dok postoji entitet Republika Srpska, postojat će sljedbenici zločinačkog kera koji je kraj 20. stoljeća obojio krvlju nevinih žrtava.
A dok je sljedbenika, trajat će opasnost da se među njima rode novi Ratko i Radovan, ma koliko se u Bosni i Hercegovini nametali zakoni zabrane veličanja zločinačke ideologije i zločinaca.
Pitanje na koje nemam odgovor je najjednostavnije: kome je takav epilog trebao i zašto!
