Jučer smo bili ponosni, sjećajući se bosanskih lavova koji su iz ničega stvorili i odbranili državu. Danas plačemo jer nam neko političko pseto ne dozvoljava da gledamo državnu selekciju u gradiću na čeperak od glavnog grada.
Gdje smo se to izgubili dragi sunarodnjaci? Zašto i kako su nas od nacije neustrašivih heroja pretvorili u kišne gliste koje se raspadnu čim neko na njih zagalami?
Bio sam jučer na brdu Žuč, mjestu gdje zrak ima okus i miris herojstva i spremnosti bosanskog čovjeka da skoro golim rukama pobijedi zločinačku ubilačku gvožđariju. Jučer se na Žuči nije plakalo od tuge, nego od onog čudnog osjećaja u kojem ti se krvotokom izmiješaju ponos, inat, sreća, pa bi u naletu adrenalina krenuo za prvim koji bi rekao idemo ka Drini.
A onda siđeš u kotlinu, otvoriš medije i vidiš uplakane, istraumirane i zbirno rečeno jadnike koji plaču da ih neko zaštiti od načelnika, gradonačelnika, političara, ustaša, četnika. Ne bi to bilo čudo da oni koji danas kmeče nisu potomci onih koji su lomili tenkove, gonili zločince i svojim životima gasili san o velikoj Srbiji/Hrvatskoj! Kmeče je termin koji neprijatelji tih potomaka junaka koriste s pravom, jer otkako su nam nametnuli nepovoljni mir samo čuješ kmeku i žalopojke!
Naravno, nije u svakom dijelu države tako, ali nažalost, u većem dijelu jeste. I što je od svega najgore, nije više problem ako si populacijska manjina pa te ugnjetavaju, nego si dopustio da te gnječe i tamo gdje si većina. Da, ti si dopustio i apsolutno si kriv što te ugnjetavaju, jer ne čitaš vlastitu historiju i ne učiš iz nje ništa. Da si čitao znao bi da su se tvoji preci odbranili gdje god je pukla jedna puška ili bačen oveći kamen.
A ti kmečiš, zoveš upomoć političare koje si birao po vlastitom kmečavskom proračunu, nekada za petobanku, nekada za lažne garancije, nekada za propagandu da kada se maknu “radikalni” teći će med i mlijeko. No, pitaš li se zašto i dalje kmečiš, zašto vjeruješ da će te dobro plaćene diplomate i strani vojnici braniti? Znam da ne znaš odgovor, ali reći ću ti, ti si potomak lavova koji se zbog komoditeta i konformizma pretvorio u miša. Zato ćeš i nestati, ako se ne probudiš, pogledaš u prošlost i na osnovu nje kreiraš budućnost dostojnu čovjeka.
Budi spreman, bit ćeš etiketiran radikalnim, ali ko god digne glavu i uspravi kičmu nosi etiketu, jer moraš biti spreman da prihvatiš činjenicu da je mir koji živiš zapravo rat koji gubiš. I sve to nakon što su tvoji preci lavovski se borili da prežive i kada su napravili Armiju i MUP RBiH, spremne da oslobode domovinu, zaustavljeni stranom intervencijom.
Moraš biti spreman, ali i pametan, da se ne busaš na onome čega nemaš, ali da na temeljima postojećih mogućnosti pokažeš spremnost za borbu, izađeš na megdan i kažeš dosta je!
Pritom, nemoj slušati političare, naročito one iz Sarajeva. To su uglavnom miševi koji su i tvojim precima bili smetnja u odbrani države. Osim toga su i kmečavci koji brane svoj komoditet, jer je lagodno živjeti na dobroj i besplatnoj gebiri dok odgovornost možeš prebaciti na strance. Rijetki su u Sarajevu oni na koje zaista možeš da gledaš i računaš, pravo rijetki, ali ima poneki.
Gledaj Milorada Dodika, on ti je primjer. Gledaj i Dragana Čovića, prati kartu i primijeni načine kako se oni bore za njihovu stvar, pa se ti počni boriti za našu stvar! Kada oni počnu režati, reži i ti, ali duplo, da shvate da si tu i da nisi spreman predat se ili pustiti da ti otmu dom(ovinu).
Obiđi tu domovinu, uveži se sa ljudima iste spremnosti i vidjet ćeš da sa svakim čovjekom više raste moć i mogućnost za odbranu i prelazak u kontranapad. Do sada si obilazio stratišta, obilazi ih i dalje, ali počni obilaziti mjesta poput Žuči, Hasinog vrha, Vozuće, Vlašića i sličnih, pa ćeš vidjeti da su lavovi, tvoji preci nemoguće činili mogućim jer su imali smjelost i volju da se bore, a svijest da ih neće odbraniti lažne garancije iz svijeta.
Neka ti ubuduće motivaciona poruka bude ona rahmetli generala Mehmeda Alagića “ako mi sebi dženazu klanjamo…”
Kada to uradiš, neće više biti bitno što ti je šef diplomatije hrvatski pijun, što se ministar komunikacija stidi tvojih lavova, što ti ministar odbrane u glavi ima tombolu, pa izliječe šta prvo potrefi usta i što ti je član Predsjedništva dezerter.
Kada uradiš ono što je do tebe, kada budeš spreman i snažan to ništa više neće biti bitno, ali će se promijeniti situacija, jer će tvoji neprijatelji da te shvate, da se pribojavaju pri svakom pokušaju da te gurnu u geto i aparthejd.
Budi spremna da se žrtvuješ kako su to radili tvoji lavovi a ne da budeš žrtva svake ojebine koja ti nameće pravila iz srednjeg vijeka.
I najvažnije, ne vjeruj lisicama koje ti nude relaksaciju odnosa s drugim narodima, jer ti nikada nisi ni imao problem s drugim narodima. Nemaš ga ni danas, jer s njima se družiš, posluješ, veseliš i žaluješ.
Tvoj problem je u politici koja slijedi mapu puta onih koje su porazili tvoji preci lavovi. Ti budi spremna da budeš lav koji će poraziti tu politiku, a s narodom nikada nisi imao problem.
To ti je moja poruka s oslobođene Žuči, 8. juna 2026. godine, a ti vidi hoćeš li nastaviti kmečati iako trideset godina gledaš kako to ne pomaže ili ćeš uspraviti kičmu i dići glavu da te shvate ozbiljno, u svojoj zemlji, na svom topraku!
