Piše: Armin Sijamić
Nakon osamnaest mjeseci pregovora, Damask i Moskva su postigli dogovor o statusu ruskih vojnih baza u Siriji. To je javnosti u nedjelju saopštila prvo sirijska, a onda i ruska strana u šturoj vijesti koju su prenosili (pro)ruski mediji.
Prema novom sporazumu ruska vojska ostaje u Siriji, što zvuči kao dobra vijest za ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Međutim, istina je bitno drugačija, jer Rusija gubi privilegije koje je decenijama uživala, uključujući suvereno pravo da do polovine ovog vijeka besplatno raspolaže bazama, prema ugovoru koji su postigli s vlašću bivšeg predsjednika Bashara al-Assada, koji se od svrgavanja sa svojom porodicom nalazi u Moskvi.
Damask preuzima kontrolu nad civilnim objektima u zračnoj bazi Hmeimim i komercijalnom dijelu luke Tartus, a koje su jedine ruske vojne baze izvan prostora bivšeg SSSR-a.
Objekti će biti pretvoreni u zajedničke centre za obuku. Sve ovo mora se obaviti u devedeset dana od dana kada je dogovor postignut.
Početkom godine ruska vojska se povukla, na zahtjev Damaska, s aerodroma u Qamishliju, na sjeveroistoku Sirije koji je tada bio, uglavnom, pod kontrolom sirijskih Kurda.
Drugim riječima, ruska vojska ostaje pod budnim okom zvaničnog Damaska i njegovih saveznika, odnosno njene aktivnosti će biti bitno prilagođene volji sirijske strane.
Putinov poraz u Siriji osjetiće se i u Africi
Serija Putinovih poraza od početka ruske agresije na Ukrajinu je impresivna i bilježi se širom svijeta. Odluka Putina da napadne siromašnu susjednu državu koštala je Rusiju mnogo.
Gubljenje baze Tartus, jedine ruske pomorske baze na Sredozemnom moru, odnosno stavljanje tamošnjih aktivnosti pod direktnu prismotru Damaska, novi je veliki udarac željama Moskve da pod Putinom ponovo postane svjetska sila.
Tako, naprimjer, Turska kao regionalna sila sada ima više vojnih baza van svoje teritorije od Rusije. Istovremeno, Turska zauzima u Siriji poziciju koju je nekad Rusija imala, gradeći svoje vojne baze, najavljujući infrastrukturne i ekonomske projekte, opremanje sirijske vojske…
Poniženje koje je u Siriji doživjela Rusija pod Putinom vjerovatno će godinama biti izučavano kao primjer, kao i primanje sirijskog vođe Ahmeda al-Sharaae u Moskvi kao gosta s kojim se pregovara, nakon što je ovog bivšeg vođu Al-Qaide ruska vojska progonila godinama. Sada će ruski i al-Sharaaini vojnici, prema sporazumu, zajednički vježbati u bazama u Siriji.
Prema sporazumu od nedjelje, zračna baza Hmeimim prelazi u ruke sirijske civilne vlasti, kao i komercijalni dio luke Tartus, što će u budžet Damaska donijeti značajna finansijska sredstva.
To što će al-Sharaa imati pristup ruskim bazama u Hmeimimu i Tartusu važno je i za rusku politiku prema Africi. Naime, te baze su glavni logistički centar Rusije za njene afričke operacije koje su nekad na rubu zakona. Ako Rusija ne koristi Tartus i Hmeimim, onda do svojih afričkih odredišta mora letjeti ‛oko pola svijeta‛, ili izbjegavati pomorske zasjede Ukrajine i njenih saveznika na Zapadu.
Drugim riječima, ruske operacije u Africi mogle bi biti ometane uplivom al-Sharaae, ili njegovih saveznika, jer Rusija više nema bazu u kojoj je moguće samostalno djelovati. Baze koje Rusija ima u Libiji, u dijelu države koji kontroliše Khalifa Haftar, za Moskvu postaju teško dostižne ako to Turska tako želi, jer je ruskim avionima zatvoren zračni prostor NATO država.
Sirija bez snažnog ruskog uticaja
Ovdje nije kraj gubitaka koje je Rusija pretrpjela i koje će pretrpjeti u Siriji. Mediji izvještavaju da Damask i Moskva pregovaraju o reviziji ugovora iz Assadovog doba o eksploataciji nafte, gasa i fosfata u regijama Homs i Palmira.
Damask nizom ovih poteza Rusiji nije zatvorio vrata, ali je stvari postavio tako da se ruske kompanije u Siriji mogu pojavljivati kao one iz drugih država.
Istovremeno, Sirija dogovara važne sporazume o crpljenju nafte i prirodnog gasa, smanjujući ovisnost od ruskih energenata. Pregovarači s druge strane stola su američke, azerbejdžanske, katarske i mnoge druge kompanije, koje sa svojim vladama Siriju odvlače od ruskog i iranskog utjecaja.
Damask tako ograničava utjecaj Moskve, iako rusku vojsku formalno nije otjerao. Postignuti dogovor je spašavanje ruske reputacije i dijela ruskog prisustva u Siriji, ali s jasnom porukom da Sirija ima druge partnere i da se ruska strana sada mora boriti za naklonost domaćina, bilo da je riječ o politici ili ekonomiji. Ta popustljivost vlasti u Damasku prema Rusiji, protiv koje su godinama ratovali, možda je i rezultat želja država koje stoje iza al-Sharaae.
Rusija još uvijek ima neku težinu u Siriji, iako je očito da utjecaj opada. Decenije veza između dvije države, kombinovane sa sankcijama Zapada, dobar dio sirijske privrede i vojske vezao je za rusku opremu i sisteme. To je jedna od rijetkih karti na koju Putin može igrati. Rusija, također, u slučaju Sirije ima važnost činjenicom da je članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Putinov poraz u Siriji pokazuje koliko se stvari na Bliskom istoku brzo mijenjaju. Rusija je to osjetila na svojoj koži kada je Assad izgubio vlast, a što se kasnije odrazilo na čitavu regiju.
Dokaz tog poraza je pristajanje Moskve na uslove koje su diktirali al-Sharaa i njegovi mentori, jer je jasno da niti jedna strana vojska svom neprijatelju ne bi dozvolila da nadgleda njegove operacije i da s njim u istoj bazi provodi obuku. Al-Sharaa i njegov pokret je bio neprijateljski za Rusiju i jeste danas, barem prema onome što je Moskva godinama tvrdila, dok on pregovara s ruskim vlastima o bazama u kojima su kovani planovi za njegov poraz.
