Piše: Armin Sijamić
Prošle sedmice američki predsjednik Donald Trump uzdrmao je javnost izjavom u svom stilu. Ono što je kasnije objašnjeno kao dogovor zvaničnog Washingtona i Caracasa, Trump je predstavio kao preuzimanje kontrole nad venecuelanskom naftom, a što bi trebalo riješiti mnoge američke probleme u oblasti energetike.
Da je Trumpu i zvaničnom Washingtonu u Venecueli bila bitna nafta, sada je jasno i onima koji decenijama pričaju o strašnom „režimu“ u Caracasu koji Venecuelancima ne dozvoljava da uživaju demokratiju i slobodu. Trump je to od povratka u Bijelu kuću više puta jasno rekao, a onda i praktično pokazao.
Oni koji su razočarani dogovorom o venecuelanskoj nafti ovih dana iz arhiva izvlače govore bivšeg predsjednika Huga Rafaela Cháveza Fríasa, koji je od početka ovog stoljeća, pa sve do svoje smrti 2013. godine, ponavljao da je američki interes za Venecuelu isključivo zbog njene nafte i drugih prirodnih bogatstava, poput zlata i minerala. Chávez je poručivao da odatle dolaze i sve nevolje njegove države, tvrdeći da su mnogi venecuelanski političari uklonjeni upravo zbog toga.
Kopanje po arhivi dolazi iz namjere da se kritikuje sadašnja predsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez, jer kritičari smatraju da je dogovor s Trumpom loš za Venecuelu, tamošnji narod i još više za ljevicu koja navodno slijedi Chávezovu politiku.
O dogovoru su, navodno, pregovarali Rodríguez s venecuelanske strane, a američki tim činili su državni sekretar Marco Rubio, ministar odbrane Pete Hegseth i ministar finansija Chris Wright.
Rodríguez i Trump dogovor vide kao pobjedu njihove države.
(Polu)tajni dogovor
Ovakva različita tumačenja dogovora su moguća, jer je potpisano još uvijek tajno, a Trump i Rodríguez daju različite informacije.
Ono što su obje strane saopštile je sljedeće – petina venecuelanskih naftnih rezervi, sa sedamnaest naftnih polja, ide pod koncesiju, ukupno 65 milijardi barela nafte.
Sve ostalo je sporno prema onom što javnost zna. Trump kaže da je dogovorena koncesija na period od stotinu godina i da je nafta pod američkom kontrolom, Rodríguez na četvrtinu tog vremena i da Venecuela zadržava stopostotni suverenitet i vlasništvo. Trump kaže da se radi o američkim kompanijama koje će raditi u Venecueli, Rodríguez kaže da će biti potpisani brojni sporazumi i s drugim naftnim kompanijama. Trump je dogovor nazvao „najvećim naftnim sporazumom u historiji svijeta“, Rodríguez ga je predstavila kao jedan u nizu koji će biti potpisani.
Iz drugih informacija može se zaključiti da američki investitori, a Trump tvrdi da su svi privatni i bez državnog novca, ulažu stotinu milijardi dolara. Venecuelanska strana će dobiti u narednih 25 godina oko dvije stotine milijardi dolara, odnosno devetnaest dolara po svakom barelu koji se proda po referentnoj cijeni od 65 dolara.
Slavlje i kritike, desnica i ljevica
Oni koji se bave naftom kažu da Venecuela ima razloge i za zadovoljstvo, ali i za žaljenje. Naime, Venecuela bi trebala dobiti manje od četvrtine novca od nafte koju će prodavati Amerikanci i to je daleko manje od onog što naplate države na Bliskom istoku, na primjer. Ali, stručnjaci napominju da je venecuelanska infrastruktura u očajnom stanju, a što je rezultat nemara vlasti i američkih sankcija. Tako bi američka investicija mogla da oživi čitavu venecuelansku ekonomiju, jer je za obnovu infrastrukture potrebno uključivanje raznih drugih sektora.
Ove pozitivne strane dogovora i Rodríguez je istakla kao važne za Venecuelu, kao uže spasa za državu koja je razorena sankcijama, neefikasnom vlašću čiji je simbol bio njen prethodnik i sadašnji američki zatvorenik Nicolás Maduro Moros te nedavnim razornim zemljotresom koji je ionako tešku situaciju učinio još težom.
Rodríguez nije jedina koja trpi kritike. Trpi ih i Trump, posebno zbog izjave da će venecuelanskom naftom napuniti američke rezerve koje se troše zbog rata protiv Irana, da će cijene goriva uskoro biti ponovo niske i da će to Washingtonu donijeti ključnu prednost na svjetskom tržištu nafte.
Kritičari kažu da će proći godine prije nego venecuelanska nafta obuhvaćena ovim sporazumom stigne do Sjedinjenih Država, a da će i tada njena prerada u naftne derivate biti mukotrpan i skup posao. Uz to, mnogi pitaju ima li privremena predsjednica Rodríguez pravo da sklopi ovakav sporazum i hoće li ga neka nova vlada poništiti. Na koncu, neki pitaju je li moguć rad na naftnim poljima ako se tome usprotivi neka grupa koja bi se mogla pobuniti protiv koncesije američkim kompanijama dok je Maduro u američkom zatvoru.
Izvan ovih tehničkih pitanja o sporazumu o nafti, odvija se velika politička igra. Dva pitanja se nameću kao logična: Je li Rodríguez izdala Cháveza i Madura, i čemu sada služi desničarska opozicija koju je godinama podržavao Zapad u namjeri da se s vlasti u Caracasu ukloni ljevičare.
Oni koji brane predsjednicu Rodríguez kažu da su i Chávez i Maduro bili spremni naftu prodavati američkim firmama, što je i istina. Za tu namjenu još prije njihovog dolaska na vlast izgrađene su rafinerije u Sjedinjenim Državama, koje mogu prerađivati tešku venecuelansku naftu. Najveća ekonomija svijeta je tržište koje svako želi. Nisku naknadu za državu od prodaje nafte brane stavom da je i to dobro za Venecuelu koja je u ekonomskom kolapsu, bez infrastrukture i kada želi da se oslobodi sankcija kako bi nastavila svoj sadašnji politički kurs. Kratko rečeno, to je nužno da bi sadašnja ljevičarska ideja i vlast preživjela i čekala za sebe neko bolje vrijeme.
Preživljavanje ljevice užasava venecuelansku opoziciju kojoj su sada ruke zavezane. Rodríguez je dala ono što je Washington ranije tražio i što je venecuelanska opozicija nudila decenijama. Odatle pitanje treba li takva opozicija Trumpu i Washingtonu koji poručuju da će izbori u Venecueli biti onda kada ta država za to bude spremna. Drugim riječima, mogle bi proći godine prije nego Rodríguez izađe na megdan opoziciji koja je godinama tražila sankcije i strane intervencije protiv svoje države i pozivala strane kompanije da eksploatišu venecuelanske resurse.
Odgovor na ova važna pitanja nema niko, jer nijedna strana u venecuelanskoj politici ne kontroliše sve važne aktere. To je jasno i Trumpu, a još od ranije i venecuelanskim političarima. Ova borba će se nastaviti i u narednom periodu, a svoje nove epizode dobijaće kada se pomenuti sporazum u cijelosti objavi i stručnjaci o njemu daju konačan sud, kada u Venecuelu dođu prve investicije i svaki put kada planirano dođe pred novi ispit uslijed uslova na terenu. Dobri odnosi Rodríguez i Trumpa, desničarska opozicija odana Washingtonu i krupni kapital tada će morati napraviti novi manevar i opet izmiješati karte u politici i ekonomiji Venecuele.
