Kada ih jednom ne bude, ostaje nam amanet srebreničkih majki

Admin
4 Min Read

Tog krvavog jula 1995. godine Kada Hotić imala je 50 godina. Danas sa 82 održala je možda jedan od svojih posljednjih javnih govora tokom komemoracije žrtvama genocida. A u njenom govoru danas bilo je ogorčenosti, razočarenja, zebnje šta će biti sa Bosnom ali ne i mržnje. Jer da su majke Srebrenice mrzile i tako odgajale svoju preživjelu djecu, danas bi možda neke druge majke plakale.

Majke Srebrenice, Žepe, Višegrada, Vlasenice, Zvornika i Podrinja više od tri decenije neumorni su borci za istinu. O pravdi ne možemo govoriti sve dok ijedan ratni zločinac slobodno hoda ulicama Srebrenice, Višegrada, Vlasenice. Neki od njih činili su najgnusnije zločine nad ženama i danas ih majke sreću na ulici, trgovini, komšiluku…

Uvijek sam se pitala kako li je majkama koje ostaju same nakon što se završi dženaza i ukop žrtava u Potočarima. Kada zvanice i političari napuste dolinu bijelih nišana pod sirenama i rotacijama, a one ostaju sa svojim bolom i tugom. Pred očima mi i jedna majka koja je učesnika biciklističkog maratona zagrlila jer joj liči na ubijenog sina. Da li majke tako preživljavaju? Što svoju ubijenu djecu danas vide u odraslim ljudima, da li tako barem na trenutak dožive olakšanje…

Majka Kada danas je imala poruku i za “gospođu” Evropu i možda je na momenat probudila osjećaj stida kod nekih, ali je iskoristila svoje vrijeme da kaže istinu: Ubijani smo, ali se i rađamo i Bosnu ne damo. Samo majka Kada zna kako danas živi bez svog sina kojeg ne može oprostiti. A zašto bi majke i oprostile. Kome? Negatorima genocida, onima koji bi sve ponovili, onima koji muzikom slave zločine, onima koji su ubijali povratnike i prošli nekažnjeno. Onima i koji danas prijete i slave ratne zločince. Jedno je odgajati preživjelu djecu da ne mrze i ne traže osvetu, ali sasvim je druga stvar oprostiti i majke imaju puno pravo da ne oproste. Ali isto tako one nam ostavljaju amanet da nikada ne zaboravimo. Jer jednog dana majki više neće biti. Neko će morati istinu pričati, pisati i o njoj iznova svjedočiti.

Slušajući u jednoj emisiji majku Salihu Osmanović kojoj su zločinci ubili supruga Ramu i sinove Edina i Nermina, reče kako “živa ne može u zemlju”. I zaista, iako bi smrću njihovoj boli na ovom svijetu došao kraj, majke su tu bol pretvorile u borbu da svijet sazna za Srebrenicu. Da UN prizna svoj poraz u “zaštićenoj zoni Srebrenica i Žepa” i da danas svijet govori i komemorira žrtve genocida njih više od 8.000 ubijenih muškaraca i mladića.

Godinama iza nas opraštali smo se od majki, jedna po jedna napuštale su ovaj svijet. Neminovno je da će ih u godinama koje dolaze biti sve manje i zato svima nama ostaje obaveza da pričamo i podsjećamo na zlo koje nam je planski učinjeno.

A upravo na to danas nas je obavezala Kada Hotić…

Tagovi#KadaHotić#SrebreničkeMajke#GenocidSrebrenica#Potočari#SalihaOsmanović#Žepa#Višegrad#Vlasenica#Zvornik#Podrinje
Podijeli ovaj članak
Nema komentara