Intervju hrvatskog premijera Andreja Plenkovića za Federalnu televiziju vjerovatno će izazvati manje polemika nego što je to bio slučaj s njegovim ranijim istupima o Bosni i Hercegovini.
Jer, zvuči ‘miroljubivije’ i ‘evropskiji’, a u suštini samo je koristio blažu retoriku, ali suština je ista.
Iako većina medija suho prenosi izlaganje Plenkovića, ne mogu a da ne zapazim posebno zanimljiv dio u kojem govori o mogućnosti formiranja trećeg entiteta.
Naime, Plenković nije rekao da je protiv trećeg entiteta. Nije rekao ni da bi takvo rješenje bilo štetno za Bosnu i Hercegovinu, niti da bi dodatno produbilo etničke podjele. Umjesto toga, kazao je da „u ovom trenutku ne vidi političku snagu“ koja bi mogla provesti takvu promjenu.
To je važna razlika. Kada političar odbacuje neku ideju iz principijelnih razloga, on to jasno kaže. Plenković nije učinio ništa slično.
Njegova izjava je analiza procjene trenutnih političkih okolnosti nego odbacivanje samog koncepta trećeg entiteta. Drugim riječima, problem nije u ideji, nego u nedostatku političke moći da se ona realizuje. I, naravno da je dobrom dijelu bh. javnosti to jasno, ali psotoji također dobar dio političke elite koja se zadovoljava izjavom da ‘u ovom trenutku ne vidi tu političku snagu’.
Jednako zanimljiv bio je i njegov pokušaj da objasni hrvatske zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona. Plenković tvrdi da bi Hrvatska bila protiv situacije u kojoj bi većinski Hrvati birali bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, baš kao što danas tvrdi da nije prihvatljivo da Bošnjaci odlučuju o hrvatskom članu Predsjedništva.
Na prvi pogled, riječ je o argumentu koji poziva na jednakost. Međutim, postavlja se pitanje zašto se isti standard ne primjenjuje kada je riječ o položaju Bošnjaka u sredinama gdje politički dominira HDZ. Ako je princip da nijedan narod ne smije biti majoriziran, onda bi taj princip morao važiti svugdje i za sve. To su nam mogli pokazati u općinama Stolac, Čapljina, Mostar…
Jer upravo tu Bošnjaci godinama upozoravaju na marginalizaciju u općinama i kantonima s hrvatskom većinom. Ukazuju na nedovoljnu zastupljenost u javnim institucijama, na neravnopravan pristup određenim funkcijama, ali i na obrazovni sistem koji djecu dijeli po nacionalnoj pripadnosti.
U takvim okolnostima teško je ne primijetiti određenu nedosljednost. Dok se pitanje legitimnog predstavljanja Hrvata predstavlja kao ključno demokratsko pitanje, problemi drugih naroda često ostaju na margini političkih rasprava.
Posebno je problematično što se koncept „legitimnog predstavljanja“ u praksi sve češće svodi na pravo etničkih stranaka da budu jedini tumači interesa jednog naroda. Time se politički pluralizam unutar samih naroda proglašava gotovo nepoželjnim, a građani se posmatraju prvenstveno kao pripadnici etničkih grupa, a tek onda kao birači sa vlastitim političkim stavovima.
Zato Plenkovićeve izjave otvaraju više pitanja nego što daju odgovora. Ako je zaista riječ o borbi za ravnopravnost, onda ona mora važiti jednako za Hrvate, Bošnjake, Srbe i sve ostale građane Bosne i Hercegovine. To na kraju ističu i presude iz Strazbura. A, ako se princip primjenjuje selektivno, zavisno od toga ko je u datom trenutku politički oštećen, onda više ne govorimo o ravnopravnosti nego o političkom interesu.
A kada je riječ o trećem entitetu, utisak je da ga Plenković nije odbacio. Samo je procijenio da za njega danas nema dovoljno političke snage. Možda mu je trebalo postaviti podpitanje, a šta da ima političke snage?
Zato su ovo dvije potpuno različite poruke, a razlika između njih nije nimalo beznačajna.

