Slaven Kovačević, kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, jučer je podnio krivičnu prijavu protiv predsjednika HDZ-a 1990 Ilije Cvitanovića zbog negiranja presuda kojima je pred međunarodnim sudovima utvrđen udruženi zločinački poduhvat (UZP). Takvo postupanje, prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, može predstavljati krivično djelo kada podrazumijeva odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaj opravdavanja međunarodno utvrđenih ratnih zločina.
Agencija Patria objavila je dijelove krivične prijave, a možete ih pročitati ovdje.
Međutim, jedna činjenica u cijeloj ovoj priči posebno bode oči.
Najveći broj žrtava udruženog zločinačkog poduhvata, kako je utvrđeno u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, bili su Bošnjaci. To nisu političke kvalifikacije niti dnevnopolitičke konstrukcije, nego činjenice zapisane u sudskim presudama. Logori širom Hercegovine i srednje Bosne, od Dretelja i Heliodroma do Gabele i drugih mjesta zatočenja, ostali su trajni podsjetnik na sistem progona, zatvaranja, mučenja i ubistava. O tome i danas svjedoče preživjeli logoraši. Svjedoče i preživjele žrtve Ahmića o krvavom pohodu hrvatskih zločinaca. Svjedoče Mostar, Stolac, Vitez, Prozor, Čapljina i brojna druga mjesta u kojima rat nije ostavio samo ruševine nego i duboke, još nezacijeljene ožiljke.
Svake godine, na tim mjestima, pojavljuju se uglađeni političari. Polože cvijeće, održe govor, obećaju da se zločin nikada neće zaboraviti i fotografišu se pored spomen-obilježja. Kamera zabilježi ozbiljna lica, mediji prenesu izjave, a protokol bude uredno završen.
Al, proteklih je dana taj protokol pao na prvom ozbiljnijem ispitu.
Jer, ako su njihove riječi na komemoracijama bile iskrene, onda su morali prvi reagovati na otvoreno negiranje međunarodno utvrđenih činjenica. Posebno kada onaj koji ih negira gotovo prkosno poruči: “Prijavite me.” To je poruka bošnjačkoj politici, ali i glavnom tužiocu Tužilaštva BiH Milanku Kajganiću.
I upravo tu nastaje politička tišina. A ta tišina je često glasnija od svake izjave.
Nijedan kandidat za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda nije reagovao na način koji se nametao kao elementarna politička i moralna obaveza. Nije bilo krivičnih prijava, nije bilo zahtjeva prema nadležnim institucijama, nije bilo ozbiljnog političkog pritiska. Ostale su tek uobičajene fraze, ako ih je uopće bilo.
To više nije samo politički kukavičluk proizašao iz kalkulacije. To postaje obrazac ponašanja.
Prečesto sam na ovim stranicama pisao o hroničnom nedostatku akcije u bošnjačkoj politici, koja se odavno pretvorila u aparat za recikliranje istih odgovora na nove krize.
Zato ni ovog puta Denis Bećirović, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović, Semir Efendić i Fahrudin Radončić, kao kandidati za člana Predsjedništva, nisu povukli potez koji se nametao gotovo kao logičan slijed događaja.
Paradoks je tim veći što se u predizbornim kampanjama gotovo svi predstavljaju kao nepokolebljivi zaštitnici države, ustava, pravne drave, istine i dostojanstva žrtava. U praksi, međutim, kada se ukaže prilika da tu zaštitu pokažu konkretnim potezom, politička hrabrost misteriozno izlapi. Ostane samo dobro uvježbana retorika i pažljivo odmjeravanje političke štete.
A logika nalaže nešto sasvim drugo.
Ako smatrate da je negiranje međunarodno utvrđenih ratnih zločina društveno opasno, djelujete. Ako vjerujete da zakon treba važiti jednako za sve, prijavite njegovo kršenje. Ako tvrdite da zastupate interese žrtava, ne dopuštate da one budu ponižavane bez odgovora.
Sve drugo nije politika, sve drugo je politički marketing.
Lijepa odijela, pažljivo ispeglane kravate, ozbiljni izrazi lica i patetični govori na godišnjicama nisu politika. To je scenografija. Akcija je ono što odvaja državnika od političkog glumca. A kod nas je, čini se, scenografija odavno postala važnija od predstave.
Najtragičnije je što ovakva šutnja nije izuzetak. Ona je postala pravilo.
Gotovo da više ne postoji slučaj negiranja genocida, ratnih zločina ili udruženog zločinačkog poduhvata koji je izazvao koordinisanu, odlučnu i pravno utemeljenu akciju bošnjačkog političkog vrha. Kao da se podrazumijeva da će neko drugi braniti sudske presude, dostojanstvo žrtava i pravni poredak države.
Na kraju se postavlja jednostavno pitanje čemu služe sve one komemoracije, govori i zakletve da se zločini nikada neće zaboraviti, ako prvi ozbiljan test pokaže da su bile samo dio političkog folklora?
Jer, žrtve ne vrijeđa samo onaj ko negira zločin.
Vrijeđa ih i onaj ko na negiranje odluči odgovoriti šutnjom.
A šutnja, koliko god bila politički isplativa, nikada nije bila čin poštovanja prema mrtvima. Ona je samo najudobniji oblik političkog oportunizma.
