Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković, možda više nego ikada tokom svog mandata, izgovorio je ono na šta su javnost, opozicija i brojni analitičari upozoravali godinama. Govorio je o neravnopravnosti, o zloupotrebi termina „legitimno predstavljanje“, o pozicijama koje su navodno „šokantno na štetu Bošnjaka“, o miješanju Hrvatske u unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine i o politici koja je, umjesto da donese stabilnost, proizvela nove političke probleme.
Sve bi to bilo vrijedno pohvale da se isto pitanje ne nameće samo od sebe, zašto je Konakoviću trebalo gotovo cijeli mandat da to shvati?
Jer problemi o kojima danas govori nisu nastali jučer. Nisu nastali usvajanjem rezolucije Hrvatskog sabora. Nisu nastali ni posljednjih nekoliko mjeseci. O njima se govori godinama.
I upravo zato Konakovićev nastup više liči na zakašnjelo priznanje političkog neuspjeha nego na novu političku strategiju.
Konaković danas problematizira koncept „legitimnog predstavljanja“ i pita šta ono zapravo znači, ko ga je definirao i šta o tome kažu zakoni Bosne i Hercegovine. To su legitimna pitanja.
Ali ista pitanja trebalo je postaviti onda kada je Trojka gradila svoju političku filozofiju na saradnji s HDZ-om i SNSD-om. Tada se upozorenja o opasnosti takve politike često predstavljalo kao bespotrebno dizanje tenzija, vraćanje u prošlost ili odbijanje kompromisa.
Danas, međutim, sam Konaković govori o tome da su posljedice takve politike „šokantno na štetu Bošnjaka“.
Pa šta se promijenilo?
Promijenila se politička realnost. I možda je najvažnije što je sada postalo očigledno ono što je dio javnosti govorio od početka, kompromis nije bio kompromis ako je podrazumijevao da jedna strana stalno popušta, a druga svoje ustupke doživljava kao polaznu tačku za nove zahtjeve.
Kompromis podrazumijeva obostrano odricanje. Ako se od jednih traži da odustanu od principa, a drugi svoju politiku dodatno učvršćuju i šire, onda to više nije kompromis. To je političko popuštanje.
A upravo je politika popuštanja godinama predstavljana kao mudrost.
Trojka je građanima nudila novu političku paradigmu. Govorilo se o relaksaciji odnosa, o saradnji, o novoj energiji, o tome da se sa HDZ-om i SNSD-om može razgovarati i da će kroz dogovor institucije proraditi.
No, šta smo dobili?
Umjesto smanjenja političkih apetita, dobili smo njihovo povećanje. Umjesto da se pitanja „legitimnog predstavljanja“ zatvore kroz jasne ustavne i zakonske procedure, ona su postala još snažniji politički alat. Umjesto da se odnosi sa SNSD-om normalizuju, destruktivna politika Milorada Dodika nastavila je pritiskati državne institucije.
A sada Konaković govori o potrebi da se zaštite institucije i upozorava na „grubo miješanje“ u ustavno uređenje Bosne i Hercegovine.
Opet se nameće pitanje, gdje je bio taj politički refleks kada je bilo vrijeme za djelovanje?
Posebno je zanimljiv dio u kojem Konaković govori o 36 institucija na državnom nivou i modelu 12-12-12, odnosno raspodjeli rukovodećih pozicija između Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Ako ta struktura zaista nije propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, kako tvrdi Konaković, onda je sasvim legitimno pitati zašto se problem otvara tek sada.
Ako je postojao problem, zašto ga vlast nije rješavala dok je imala politički kapacitet?
Ako je postojao disbalans, zašto je politika bila usmjerena na nova „rješenja“ koja su dodatno jačala zahtjeve HDZ-a?
I ako je danas jasno da se termini poput „legitimnog predstavljanja“ zloupotrebljavaju, zašto je upravo Trojka godinama pokušavala političke odnose s HDZ-om graditi na takvim interpretacijama?
Konaković danas kaže da je hrvatska rezolucija o Bosni i Hercegovini bila „okidač“.
Ali rezolucija nije stvorila problem. Ona ga je samo ogolila.
Pokazala je koliko se daleko otišlo u pokušajima da susjedna država govori o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine. Pokazala je i koliko su opasne politike koje se godinama predstavljaju kao partnerske, a koje u jednom trenutku počnu izlaziti iz okvira legitimne međudržavne saradnje i ulaziti u prostor političkog tutorstva.
I tu Konaković danas izgovara ono što je mnogo puta ranije morao izgovoriti. Ali bilo mu je teško, jer morao je zadržati status ‘dobrog dečka Sarajeva’.
Ne postoji ništa sporno u tome da Hrvatska štiti interese svojih građana i pripadnika hrvatskog naroda u BiH. Ali postoji ogromna razlika između legitimne brige za položaj Hrvata u BiH i pokušaja da Zagreb određuje kako će biti uređena država Bosna i Hercegovina.
Isto važi i za Beograd. Isto važi i za bilo koji drugi centar političke moći izvan BiH.
Bosna i Hercegovina ne može biti država u kojoj se unutrašnji odnosi uređuju prema interesima Zagreba ili Beograda, dok se od Sarajeva očekuje da takve intervencije prihvata kao cijenu „dobrih odnosa“.
A upravo je to ono što je politika kompromisa, kako ju je Trojka često predstavljala, morala spriječiti. Nije spriječila. I to je sve što građani moraju znati.
Zato je posebno problematično kada Konaković danas kaže da „institucionalan i zvaničan odgovor“ mora biti jedini pravi način komunikacije.
Naravno da mora.
Ali politika se ne mjeri samo onim što kažete kada shvatite da je problem nastao. Mjeri se i onim što ste učinili dok ste imali priliku da ga spriječite.
Jer, HDZ je dobio politički prostor koji je tražio. SNSD je dobio legitimizaciju kroz učešće u vlasti. A Trojka je građanima uglavnom nudila objašnjenje da je sve to cijena funkcionisanja države.
Danas, kada se podvuče linija, pitanje je jednostavno šta su građani dobili zauzvrat?
Nažalost, manje sigurnosti, slabije institucije, više blokada, više političkog miješanja Zagreba i Beograda, više odlazaka, korupcija cvjeta, a standard života opada.
I zato je posebno ironično kada Konaković danas pita šta je građanima donijela rasprava o „legitimnom predstavljanju“.
To pitanje treba vratiti njemu.
Šta je građanima donijela politika Trojke koja je upravo na kompromisu s HDZ-om i SNSD-om gradila svoju političku platformu?
Jer građani nisu glasali za vlast da bi ona četiri godine objašnjavala zašto mora popuštati.
Glasali su za vlast da zaštiti institucije, interese države i građana.
Ako je shvatio da je politika bila pogrešna, onda je dužan objasniti ko je donosio odluke, zašto su donosene i ko će zbog njih snositi političku odgovornost.
Nije problem promijeniti stav. Problem je kada stav promijenite tek onda kada više nemate političkog prostora da promijenite posljedice svojih ranijih odluka.
Zato Konakovićevo priznanje može biti važno, ali samo ako nije pokušaj da se pred kraj mandata odgovornost za neuspjeh prebaci na druge.
Jer HDZ nije sam napravio kompromis sa Trojkom. SNSD nije sam sjedio za stolom. Neko je s njima pregovarao.
Neko je njihove zahtjeve prihvatao. Neko je javnosti objašnjavao da je to državnički potez. I sada, kada se pokazuje da taj model nije proizveo ono što je obećavano, nije dovoljno reći: „Pogledajte šta nam rade.“
