Zaboravih gdje sam pročitao, ali to što sam pročitao ide ovako: “Čovjek obično više brine o svom novcu nego o svojim principima.” O kako je ova mudrost primjenjiva na našu današnjicu, kada se princip osuđuje da bi se profitiralo na računu, političkom PR-u i ko zna čemu još. Izgleda da su principi postali luksuz koji se aktivira samo kada ne ugrožava budžet ili nečiju političku računicu.
A princip je problem kada je naslonjen na skoro deceniju pisanja o državnoj imovini i učenje O tome od stručnjaka poput Muharema Cere, inače bivšeg člana Komisije za državnu imovinu.
Pitanje državne imovine problem je koji traži rješenje u mnogo dubljim postavkama od Onih koje se u posljednje vrijeme nude sarajevskoj i bh. javnosti. Ne zbog toga ko jeste ili nije u pravu, već zbog činjenice da na tom pitanju nemamO pravo na grešku ili igranje sitnošićarskih političkih igrica za potrebe kampanje. To možda donosi koji aplauz na društvenim mrežama, ali državi obično ne donosi ništa korisno.
Nije tačnO ni to što se moglo pročitati ovih dana da u proteklom periodu nismo imali prijedloge rješenja za ovaj problem. Imali smo, i to s najvišeg nivoa. Ali prije svega da vidimo šta to kažu evropska pravila i pravo u pogledu državne imovine, jer je uvijek nezgodno kada činjenice pokvare unaprijed napisanu priču.
Evropsko pravo razlikuje tri osnovne kategorije dobara – dobra koja ne mogu biti ničije vlasništvo (res communes), dobra koja su isključivo u vlasništvu države (javno dobro) i dobra koja mogu biti u državnom ili privatnom vlasništvu.
Res communes obuhvata prirodna dobra koja pripadaju cijelom društvu i ne mogu biti predmet privatnog ili državnog vlasništva. Primjeri takvih dobara su zrak, otvoreno more i tekuća voda u prirodnim vodotocima. Država nad tim dobrima ne ostvaruje pravo vlasništva, već donosi pravila radi njihove zaštite i održivog korištenja. Nasuprot tome, određena dobra, poput morske obale, plaža i radio-frekvencijskog spektra, u mnogim državama članicama Evropske unije predstavljaju javno dobro koje je isključivo u vlasništvu države. Takva dobra se, po pravilu, ne mogu prodati niti steći dugotrajnim korištenjem, već se mogu dati na privremeno korištenje putem koncesije ili drugog oblika dozvole. A ključ je da odluku o tome mOra donijeti država.
Evropska unija ne propisuje da sva infrastrukturna dobra moraju biti državna ili privatna, već tu odluku prepušta državama članicama. Zbog toga vodovodne mreže, elektroenergetski sistemi, željeznice i autoputevi u nekim državama ostaju u javnom vlasništvu, dok su u drugima privatizovani ili se njima upravlja kroz javno-privatna partnerstva.
Bez obzira na model vlasništva, države članice moraju poštovati pravila Evropske unije o tržišnoj konkurenciji, transparentnosti i jednakom pristupu. Na taj način evropsko pravo nastoji uskladiti zaštitu javnog interesa sa slobodom država da uređuju pitanje vlasništva nad svojom imovinom.
VažnO je napomenuti da u svim slučajevima država donosi odluku o tome šta i kako će uraditi s imovinom čiji je titular. Dakle, jasno je da prijedlog za raspravu koji je nedavno u javnost iznio GEoPoL nije u skladu s pravilima Evropske unije, pa ne bi dobio pozitivno mišljenje Venecijanske komisije. Koliko god neko vjerovao da se pravna mišljenja mogu zamijeniti samouvjerenim kolumnama.
A sada O temelju i principima teksta Za čiji račun pišu anonimne geopolitičke lisice. Ključne razlike između prijedloga rješenja o državnoj imovini na kojima je ovaj komentator temeljio tekst i onoga što piše u prijedlogu GEoPoL-a su jednostavne. Prijedlog zakona o državnoj imovini nastao je kao finale procesa u kojem su sve parlamentarne probosanske stranke potpisale dogovor o državnoj imovini.
Jer, Ovaj komentator se dovoljno dugo borio i izborio za slobodu da ne mora pisati za finansijere, pa su mu tekstovi naslonjeni na interes države, a ne partikularne, čestO skrivene interese još skrivenijih struktura u bh. medijima. A kada se tu doda preneseno znanje Muharema Cere, Ovaj komentator može slobodno reći da mu je ispod nivoa i porediti se sa geopolitikama koje proizvode lOša domaća rješenja. Ali odgovor na Odgovor mora se dati, čisto da nas prašina ne bi zaslijepila. Jer prašina je korisna samo dok skriva nedostatak argumenata.
Zato dOmaće rješenje pitanja državne imovine već je predloženo s najvišeg vrha i, koliko mi je poznato, ušlo je u procedure Državnog parlamenta.
To rješenje pisali su stručni članovi kabineta Željka Komšića i Denisa Bećirovića, uz sugestije onih koji se u tu materiju razumiju više od geopolitičkih stručnjaka za državnu imovinu. Nije svako ko zna nacrtati kartu automatski i stručnjak za ustavno-pravne odnose.
Takvo rješenje, a ostavit ću ga Ovdje, prošlo bi na Venecijanskoj komisiji jer je pisano da bude državotvorno, ali i usklađeno sa pravilima Evropske unije.
ZatO bih prije rekao da uloga “titulara lijepih principa” ne pripada onome kome je napisana, jer ako ništa ovaj komentator malo dublje i detaljnije poznaje materiju da bi mu oduševljenje izazvalo to što je u entitetu Rs secesionistička bulumenta raščlanjivala, razmatrala i odbijala GEoPoL-ov prijedlog. Nije baš najjači dokaz kvaliteta kada vam politički protivnik prvo rastavi prijedlog na dijelove, pa ga potom odbaci, a vi to predstavite kao kompliment.
Zbog te secesionističke bulumente u Rs nikakav prijedlog koji razvlašćuje državu Bosnu i Hercegovinu makar i parčeta njene imovine nije dobrodošao, jer će biti iskorišten za posljednji kamen u izgradnji države od entiteta.
Ustavni sud Bosne i Hercegovina najčešće je i reagovao na djelovanje iz entiteta Rs, a u posljednje vrijeme morao štiti i imovinu države u entitetu FBiH.
Uostalom, državna imovina je pitanje opstanka države Bosne i Hercegovine kao nosioca suvereniteta. Ko to ne razumije, može biti odličan analitičar društvenih mreža, pa čak i vrlo uspješan proizvođač viralnih statusa, ali teško da može biti ozbiljan sagovornik u raspravi o državnoj imovini.
Možda je upravo zato najlakše proglasiti princip tvrdoglavošću, a znanje sujetom. Tako se ne mora odgovarati na argumente. Dovoljno je proizvesti dovoljno buke da se više ne čuje šta piše u Ustavu, šta kaže evropsko pravo i zašto je Ustavni sud Bosne i Hercegovine godinama donosio odluke kakve je donosio. A buka je, uostalom, oduvijek bila najjeftinija zamjena za argument.
I za kraj, jedno pitanje – otkud pravo bilo kome da uz nakaradni i antidržavni prijedlog za državnu imovinu, profiliše stranke i te podatke šalje u inostranstvo, kako bi se kasapi bosanske državotvornosti pripremili za posljednji čin!?
